kad svijet je dolazio

dan se nasukao u mreni noći

i postao tamniji od akvarija

kojim plutahu umovi svijesti

on bijaše dom prerano prokletih

i začećem uraslih u mrak

sjećam se da su modre oči

moje majke porodilje

kapale crnu krv urana

dok zlo je oslobađala

iz svog utrobišta

(svaka žena moja je mati i moj otac)

 

kad svijet je dolazio

rat bogova zazelenio je u meni

(zato sam rođena

iz prvog slova proljeća

kamenovanog okom tišine)

ne priginjah glavu krušnome tijelu

niti razroka gledah u nebo

moja je krv raspila bogovoje

i oni postahu griješno sjeme

 

kad svijet je dolazio

mene su pod tarsom

u čeljust poezije zakovali

i grudima bôla

podojili svete knjige

(meso iz njenih obraza pojedoh

da sram pospem

nad zlatnim mitrama)

 

kad svijet je dolazio

mater poezija

zmijolikog anđela

iz mog je ždrijela izgnijezdila

bogovoji na klecalima

rogato sunce zazivahu

koje im vrijeme

u kraljevstva posla

 

voda u vodi dubinu je tražila

 

ja nađoh čovjek uz smrt poravnatog

(tajna vjere)

 

samo žile poezije

uz tarsu još gamižu

grgoljeći krv

tektonskih bardosa