Kad rasanjam tremor tvojih skrotuma

i uzdignem reljef tijela ječanjem,

ti navireš k najvišim kotama bradavica

kojima se propinješ i tinjaš.

Zapisuješ svoje tišine

u omamljenu utrobu,

dok te sirenumske hridi mojih bedara

uspravljaju u čovjeka zvjezdanih misli.

Moja ti je koža pokorna u svakoj rani.

Dobiš mi rebra da zacijeliš sebe,

jer ja jesam tvoje orebrenje.

Tebi su kopnjenja

u samo jednoj ženi uzaludna.

I samotna.

Nepomična u bjelini

tvog užarenog falusa

pomislila bih da si bog

koji hoda među morusima,

da te ne izdaje kljasta sjena

smrskanog sunca.

Tu se svršavaš.

U krugu koji vrijeme lomi

u dvodio ljudskosti.