Kiša pljušti, cesta duga
pred njim svijetla, mokra pruga.
Dugo vozi, teško gleda
nešto je na putu sprijeda.
Eno tamo pred tunelom
neka žena sva u bijelom
rukom maše, prijevoz traži.
Putniku su sati draži
što u društvu kratit može.
*
Lijepa žena nježne kože
na sjedalo sprijeda sjeda
riječi su joj sve od meda.
I smiju se i pričaju
kao da se dugo znaju.
Obuzela ga milina
oko srca mu toplina.
Njene oči, ruke bijele
tračak sunca su unijele.
*
Iz tunela izašao
prema ženi pogledao
ali nje tu više nema.
Auto juri, nije stao
što se zbilo vrag bi znao.
Uvijek kada kiša pada
naš se vozač tiho nada
da će naći lijepu ženu
proniknut u tajnu njenu.
.
Marija Juračić ” Stope u pijesku” 20I3. REDAK
Marija
Suzana Marić
06/10/2012 at 6:55 am Permalink
Ova lijepa pjesma ima svoje duboko značenje, po sadržaju uvjerljiva, ona govori o druženju, čovjek naprosto ne bi smio biti sam, usamljenost dušu navodi na neprimjerene želje, a te drame često susrećemo u životu. Pjesma je misaona, lijepa po svom sadržaju 🙂
06/10/2012 at 7:30 am Permalink
Lijep je tvoj komentar Dinko, pogađa srž ljudskoga života. Hvala na komentaru i veliki 🙂 šaljem u Kaštela.
06/10/2012 at 10:03 am Permalink
Svjetlost u ženi, njenoj puti, druga kroz usamljeni život.
Iluzija nesta , osta možda nada da postoji jedna takva koja negdje čeka.
Ta divna nada u svijetlost koja čeka baš mene il’ tebe na nekom putu.
Jako lijepo!
Topli pozdrav Marija!
06/10/2012 at 10:45 am Permalink
“putnik” je toliko usamljen (cak u prenaseljenom svijetu i pretrpanoj kuci) da muse vec duhovi prividjaju … bjezi iz stvarnosti u svijet iluzije i mastarenja:)))
06/10/2012 at 11:43 am Permalink
lijepa mistična pjesma, vrlo zagonetno i taj događaj ostavlja pitanje u zraku…je li se to dogodilo ili je sve halucinacija ili budan san
u svojoj vozačkoj karijeri vozio sam neke ljude za koje sam poželio da nestanu ali svaki put kad pogledam oni su bili tu na svom sjedalu, zlo i naopako 🙂
06/10/2012 at 11:49 am Permalink
Haha, odlični su vaši komentari, maštoviti i zabavni. Hvala od srca 🙂
06/10/2012 at 5:48 pm Permalink
marija sve pohvale za ovu pjesmu, neobično dobra
ma super
puno narači ti večeras želim uz čaj od meda
06/10/2012 at 6:41 pm Permalink
Hvala Song na riječima i narančama. Skoro ozdravih uz njih :)))
06/10/2012 at 6:45 pm Permalink
Jave se iluzije, ali i stvarnost (tako je imenujemo) javlja se. Što je stvarno, a što nestvarno? Sve je stvarno… i ono što ne “čitamo” sa poznatim osjetilima. A pjesma je za deset. Veliki pozdrav, Marija !!!
06/10/2012 at 6:45 pm Permalink
Kao da sam pogledao film.
Jako zanimljiva tema obrađena kroz pjesmu.
Kiša pljušti, cesta duga
pred njim svijetla, mokra pruga.
Dugo vozi, teško gleda
nešto je na putu sprijeda.
Početak je smiren i ne odaje daljnji tijek.
Super Marijeta. 🙂
LP
06/10/2012 at 8:04 pm Permalink
Mirko, Kristiane, prije nekoliko godina lokalne su novine puno pisale o ovom događaju. Čovjek se kleo da nije pio, da je sve doživio. Tunel je dug 7 km 🙂
06/10/2012 at 8:22 pm Permalink
Skladni stihovi i nadasve zanimljiva tematika Mare. Što samoća može od čovjeka učiniti…a možda je to bio duh neke lijepe žene koja je u blizini nastradala. Sjećam se da sam kao dijete bio ustrašen poslije ovakvih priča, nisam smio sam na spavanje 🙂
Lijep pozdrav!
07/10/2012 at 9:00 am Permalink
Te su nam priče budile maštu Marko. Današnji bi se psiholozi zgrozili takvim odgojem. A dobro smo ispali. 🙂 🙂
07/10/2012 at 10:17 am Permalink
zanimljiva pjesma, tema za diskusiju,svi su već sve rekli,ja već u poćetku mislila da Vlad piše o svojoj bijeloj dragoj, .( šala mala ) pozdrav
07/10/2012 at 10:59 am Permalink
Marija, sjećam se tih događaja. Novine su pisale, narod je prepričavao. Kao i uvijek to mi je rasplamsalo maštu pa sam i jednu priču napisao. Poslije sam je ugradio u roman (čija se radnja događa u 30 minuta, naime glavni lik u svojoj visokoj temperaturi za 30 minuta ponovno – u sjećanju – proživljava ne samo svoj život, već i sve svoje bivše živote – s obzirom da je siguran u svoje reinkarnacije. Podsjetila si me na dužinu tunela, a ja sam se sjetio jednog podnaslova iz gore navedenog velikog rukopisa, a on glasi “Deset sati i sedam minuta”. Ovo “…sedam minuta” u meni nije izdiktirao sedamkilometarski tunel. A niti je curica koja je imala 7 godina zbog dužine tunela (jer za taj događaj nije ni čula) napravila štap mojoj majki u obliku broja 7 rekavši joj da taj broj donosi sreću, te da će se prestati oslanjati na njega nakon 7 dana. Poslije ćeš ga baciti, rekla joj je. Tako je i bilo. Međutim, ono što je najzanimljivije u ovome je činjenica da nitko nije upitao tu curicu kako je došla sama od kuće udaljene dvadesetak kilometara, niti ju je nitko upitao, niti se čudio kako je tako malena (jer ta ženska osoba je tada imala 37 godina, dakle ne 7, i radi se o mojoj rodici). Nakon smrti moje majke to sam ispričao rodici, ali ona je samo slegla ramenima.
Imam obavezu ispričati se za uzimanje prostora i vremena onom tko bi eventualno umjesto zadržavanja na ovom možda napisao pjesmu. Lijep pozdrav, Marija.
07/10/2012 at 11:26 am Permalink
Drago mi je da si to podijelio samnom. Na sve što nam ne stane u ladice mozga gdje uredno slažemo činjenice, sliježemo ramenima i pravimo se da se nije dogodilo.Imam jednu pjesmu o reinkarnaciji. Ako nije tako, onda je sve jedna velika šala jednog velikog ništa. 🙂
07/10/2012 at 5:42 pm Permalink
Čekam s nestrpljenjem tu pjesmu, Marija.
Ugodna noć ! 🙂
07/10/2012 at 6:01 pm Permalink
Dosta ima pjesama danas Mirko pa ću je staviti sutra. Ništa posebno, samo mutan osjećaj o nečem prošlom. Laka ti i ugodna noć 🙂
20/10/2012 at 6:39 am Permalink
Evo sam pokušao ispraviti svoj propust da komentiram tvoje pjesme. Oprosti mi, osmjeh šaljem 🙂