Išteš žar očima zemaljskim.
A sve jeste što rečeno je biti.
Stoga ti valja odveć živo sniti
i ne kriti nadu pod ožiljkom dana.
Tuga nesebično dokorača sama,
polunaga i od gorčine slana.
Ne čitaj sudbu iz crte dlana,
već dlanove svoje med’ sunca uroni.
U dnu memle il’ s visâ boli,
čovjek prkosno u sebi gori
i ne da se skriti za zvijezda sjenu.
Iako samo velik je u trenu,
on beskrajno od sebe traje:
čovjek je taj što svjetlost
zvijezdama neizbježan daje.