Umrijeh jutros na prosinačkom dlanu,

nakon tri sna bolovanja i gladi.

Još tri dana lutah

među odbačenicima smrti,

kroz okamine svjetlosti

i nečujne božje glasove.

Vidjeh svoje kosti kako gore

u krušnim pećima djetinjstva.

Vidjeh svoj jal kako vijori

na najvišem stijegu poniznosti.

Vidjeh sve što oživjeti mora.

Sve što mora mrijeti.

Stajah nad ukopištem zvijezda

i držah vječnost za ruku.

I ne bojah se!

Ne bojah se ni vremena ni bezvremena.

Jer što vidjeh iza oka,

um mi sagori u tminu.

Tamo gdje ja pođoh,

samo tamnokrvni idu.