Vraćam se u grad svoje mladosti

grad u kome se vagala svaka izgovorena riječ

grad u kome se ljubav izjavljivala oprezno

kao da se gazi po razbijenom staklu

grad u kome u poznu jesen

još dozrijeva jabuka u bašti

iza male kuće okrečene u bijelo

ispod koje sam skrivao svoje tajne

grad u kome se nalazi i bol i slutnja

dječaci opsjednuti muzikom

i djevojčice koje razgovaraju sa oblacima

grad u kome sam ostavio

mnogo nenapisanih stihova

jer sam shvatio koliko su bespomoćni

grad u kome sam noću lutao ulicama

tražeći utočište za svoju čežnju

grad u kome se zaustavilo vrijeme

i liječi rane onih koji mole za oproštaj

grad u koji zimu donose plavi ždralovi

dok mjesečeva svjetlost

prenosi poljubce od jednih usta do drugih

grad koji i daje i uzima

ne birajući emocije

grad koji svoju ljubav , kao svilen gajtan,

obavija oko našeg vrata

grad u kome, ponovo, oživi sjećanje

na djetinstvo koje miriše na kolače

grad u kome kiša ne umije da plače

ona pada samo da bi saprala

prašinu sa komadića istine

okačenih u našim srcima

grad u kome sumrak ima sladak ukus

i miriše na ljubičice

grad kome dugujem ovu pjesmu