U hipu prešla je sobu,  tijelom otvorila vrata  mirnoćom

vojnika stala ispred ogledala
nekoliko dugih trenutaka zurila u vlastiti odraz.
A onda je snažno pljunula po sred ,  točno po sred vlastitog lica .
Neobično laka vratila se pisaćem  stolu
Samo tren je bio dovoljan
i već je pisala :  ZAŠTO?Zato što
hranim u sebi vjeru  u tebe mrvicama
iako znam

nisu ni blizu onom što  vidim
žedna sam a ti piješ sunce s danom
odavno  krenuli  smo  ka istom kutku
različitim putevima
vodili su tamo mene i tebe
na raskrižju ti – vjetar  stigao si prije
kradom okrenuo  putokaz
izgubih  se
od tad tražim  po osjećaju
slijedim ga  predugo
ne  sustigla gado kutka ne stigla
zato što
na rubu sam  do opasnog
nejasnog
a još ne odustajem

sve se plavi
nebo ili more
svejedno  nema granice
bijela se ljuska valja
sve je bliže
otvorio   se  jutrom  cvijet
s Visa uplovljava brod
zašto
zato što sam lagala kad sam ti rekla
dan je opasno lijep
zato