Do kraja poznata puta stigli smo,
kroz trnje i golet dalje sami moramo.
Kreni naprijed, korakom što se čuje
kositreni vojnik budi što nema srca
i ne okreći se kad čuješ da moje grca.

Stajati ću na mjestu sred divljine
dok te ne progutaju maglovite daljine,
zatim ću okrenuti leđa sreći
i kao plaha srna u žbunje uteći.
Ti samo hodaj prema horizontu
iza njega te sretnija budućnost čeka
mojoj malodušnosti i samoći
još nisu pronašli  pravog lijeka.

Trajali smo jedno kišovito ljeto,
uzburkali more ,izazvali plime
u pijesku, u srcu upisali ime.
Bura što je naglo sa visova stigla
sitan pijesak visoko kovitlacem digla
raznijela je srce i imena naša,
poruku sad jednu morem nosi flaša.
Poruka je jasna samo tvoje ime
i jedna pjesma tužna bez reda i rime.

Štefica Vanjek-Štefi