Opet mislim na tebe, čekajući tramvaj, i pitam se da li si ikada poželjela da prođeš ispod duge i vidiš svijet očima anđela
Arhiva > sumiko
Na kraju
Na kraju ostao je samo crni cvijet u reveru moga kaputa varljiva osjećanja koja tinjaju kao vatra u kaminu i nada da zaslužujemo nešto bolje od ove ljubavi čije okove nosimo
Sami smo
Sami smo, kilometrima i kilometrima odvojeni, pa možemo pisati jedno drugom iz svojih čamotinja
Detalj na tvom brošu
Napisao sam pjesmu svojoj najboljoj prijateljici misleći na tebe odajući počast
Zmaj od papira
Proučavam staru fotografiju; taman dan, promrzli prolaznik, nejako dijete i zmaj od papira izgubljen u nebeskom beskraju
Zlatna nit radosti
Zima teškim zvekirom kuca na vrata kidajući poslednje lišće sa starih breza dok sunce ulazi kroz prozor i pada na fotografiju moga brata
Kroz paučinu sjećanja
Kroz paučinu sjećanja posmatram te sad izranjaš iz mojih nemira i treperiš kao ruža na vjetru kao onda kad sam te sreo prvi put
Ja nisam mudrac
Zima samuje na vrhovima planina i čeka priliku da se spusti u grad da prošeta ulicama do prozora na kome su cvjetale bijele muškatle
