Još jedan dan se gasi Otavljajući grimizni trag na nebu I nestaje u prošlosti. Još jedan dan,sat po sat odlazi U tamu, zazivajući svjetlo jutra. A jutro će novo doći, svanuti U novim bojama.
Kategorija > Misaona
Put ožiljaka
Uputi se k meni. Hodište svoje lako ćeš naći. Čelom prijeđi duž ožiljaka neba i u njih porodi tjeskobnost voda i neplodno korijenje oseka.
Koraci
Vode prema budućnosti Maleni,a puni mogućnosti. “Kamo sada?” postave pitanje I krenu u svoje prvo skitanje.
Rumor
Tko će mene, tko li će zlosretnu mene iza korova svijetu prišapnuti? I tko će moje šetnje iskoračati niz perivoj zimzelenih? (Premalo je ničeg u ovom rodu koji rumori iz krvi i svjetla, koji ni iz čeg tremori duž zidina svoje samote.) Tko će o svoja rebra ovjesiti sve moje žalobnosti i biti gorostas u […]
Probuđena
Svoju stazu iskoračati moram, ranu po ranu od zemlje i vriska. Kad zazidam sebe sred stamenog stiska i kosti smrskam u bjelinu straha, povijena u vrijeme žetve svejedno ječat ću iz vlastitog praha. Riječ nad čelom što iz kamena me žari, ni oči smrti osniježiti ne umiju. Probuđena, ja ću dotaknuti jutra što pod vjeđama […]
Rodu čovjekovu
Nagu te ćutim. Za zvijezdom svojom bezgrešnu slutim. U kamenoj zvonjavi boli krsne onaj dio ljudskosti čvrsne što tebe mrska u čeonoj kosti i gladan svijeta od tebe posti. Rodu čovjekovu istok si crn gdje čemer srčeš ko svoju krv. Ranama nalik, mesu tmina, žarna pasija nama si svima. Nagu te ćutim. Za zvijezdom […]
Bez pristanka neba
Bez pristanka neba bol je osrebrila sva čvorišta moga sna i na čokotima crnog uštapa množi dotrajala življenja u kolajnama smrti. Ruke ukapam u plićine žerava ilinštačkih, da ne budem berač crnoplodih grana iz kojih vrije patnja čovjekova.
Neodzlaćeno
Mjesec korača za mojim raskorakom između samoće i gladi za snom, a ja mu izmičem svaku kamenu stopu i ulicu u kojoj miriše moje neodzlaćeno djetinjstvo. O najviši bedem miholjske tvrđave vješam kosti vremena koje otkucavaju ponoć svakoga sata, dok bura liže krv mojih misli o Žalu na kojem zori Bog. On je među tvrđama […]
Kanata vremenu
Dok vrijeme razlomljeno udahom bure vrtloži svoje kosti kazaljkama kamenoga sata, ja umirujem ovaj dan na bedemima svijeta, ispraćajući galije smrskanih duša prema kraju gdje Bog svetkuje kanatu sjetve svoga lica.
