Onda kada odem kroz dan tama će da poleti. Za oproštaj ti pronađi svjetlost ( čije to kosti blistaju ? ) Prosinačka rumen : crno – tvoje oko kao badem. Onda kada odem nemoj da zatvaraš prozor ako kiši ; uzmi ona dva oblutka sa police jedan položi majci na grob, a drugi neka te […]
Kategorija > Tuga
vučja put
nađoh je neizvîdanu na dnu rane olujnoga vala među pjenom krvi podojene ravni u studen jami vučjega grada nađoh je kako sluti slutnju koja Krku shrva kćeri moja vučje puti za Nju uvijek ustaj prva
Crni dim
Koračala je uporno prema Vječnosti gledajući pepel što se rasipa u oproštaju dana. Sjetila se : Krakowskih ulica u nedjeljno popodne te poetskih večeri ispred crkve Svetog Wojciecha. Između tame i pamćenja upoznala je sve tuge sjevernog vjetra. Kažu da se zadnjih sati života rađaju najprogresivnije ideje njezine bijahu više od svjetovnih. Vrata spalionice bila […]
tkalja
vječnost je samoniklo trajanje u bezdanoj slutnji boli; mrtvorođenče ostavljeno pred grobom jutra da usadi svoje kosti unutar i između ničeg
Zovu duše sokolova
Pokidaše strašni vjetrovi ratova Mnogo nježnih, mladih pupova, Pokopaše ih poput nekih stvorova Bez grobova, znamenja, bijelih križeva.
Jutronoša
Šestim prstom desne ruke na pročelju ništavila crtaš svoju polovicu neba, tlocrt tvarnog sakramenta smrti. Zrcaljenjem uzničiš shizofreno sunce što dječjom kosom okrunjeno krnjavo se smije (gòre, gòre male duše za miris tamjana i bijeli dim). Sin zore, jutronoša, ejakulira vrijeme na pergament neba. U kužnim naborima idolopoklonske kože mrijeste se krvavocrne rane pod kojima […]
partus II
kad smrt zatrudni, dubinama njenog vodenjaka teku moje oči tražeći duplje u koje sunce još zašlo nije
tarsa
kad svijet je dolazio dan se nasukao u mreni noći i postao tamniji od akvarija kojim plutahu umovi svijesti
