MARIJA JURAČIĆ “DESTRUKCIJA UMJETNOSTI”

 

 

Koliko čovjek mora biti lud i u osnovi bahat da uništava i razara ono što je umjetnost stvorila? Podsjeća me taj čin destrukcije, koji se odigrava pod izgovorom umjetničke slobode, na paljenje knjiga u Trećem Rajhu, na  rušenje Budinih kipova koji su mirno u  Bamiyanu  trajali od 6. stoljeća i ne mogu ne usporediti vrijeme njihova trajanja s vremenom njihova uništenja. Ikonoklazam se rodio vrlo rano u ljudskoj povijesti  i uvijek je značio netrpeljivost, netoleranciju, a onda nam se destrukcija u umjetnosti želi prikazati kao nešto novo, avangardno, kao neviđena inventivnost novovjekog slobodnog duha.

U umjetnost ju je uveo  Gustav Metzger svojim manifestom „Auto – destruktivna umjetnost“  čime je otvorio  mogućnost njezinog mesarenja.

Poljski Židov, izbjeglica, prognanik, čovjek bez državljanstva, politički snažno angažiran, mogao je poslati poruku svijetu, autentičnu, snažnu, baziranu na društvenoj zbilji koja ruši i uništava sve pa i umjetnost, jer umjetnost je zrcalo društva. Iz tog se diskursa društvo, samouništenje i umjetnost savršeno poklapaju. Umjetnost zorno i šokantno pokazuje što čovjek radi prirodi i svijetu. Razara. Uništava. Ništa ne želi ostaviti budućim generacijama. On može, zna, ali neće. No već na početku uvođenja autodestrukcije u umjetnost, dolazi do njezine estradizacije, borbe za publiku kojoj se želi urezati u sjećanje, ne toliko umjetnost, koliko njezino razaranje. Poznata je svađa koja je buknula između benda Jimi Hendrixa   i Pete Townsenda 1967. Postavilo se pitanje prednosti izlaza na pozornicu jer su oba benda željela šokirati publiku uništenjem instrumenata, a šokirati se ne može dva puta zaredom.  Ova svađa pokazala je da nije toliko važno poslati poruku:“ Razaramo glazbu onako kako vi uništavate svijet“, koliko je važno biti neobičan i prvi. Destrukcijski imperativ ubrzo je zahvatio i likovne umjetnosti.
‘

Odrasli na prostoru bivše Jugoslavije, o svemu tome su malo znali jer su vijesti na njezin teritorij, zbog nepostojanja interneta, stizale na kapaljku iako je, neovisno o svjetskim kulturnim i umjetničkim kretanjima, već dva desetljeća vladalo udaljavanje umjetnika od manire socijalističkog realizma, posebno zahvaljujući Miroslavu Krleži koji je na Kongresu pisaca Jugoslavije 1952.  referatom O slobodi kulture promijenio dotadašnji umjetnički smjer.
.

A kakva se god teorija umjetnosti prodaje, ona uvijek nađe sljedbenike, posebno ako je umotana u male odsječke stvarnosti i istine. Zasmetala im je estetika. Ona je pasivna, svijet u kojem egzistira je ništavan, prazan, a umjetnost je najsnažnija upravo u  trenutku njezina razaranja. U tom trenutku ona ispunjava prazninu čovjeka. Sav rad, sve stvaranje destruktivista usmjereno je na šokiranje konzumenta.

Glazbenik razbija gitaru na kojoj je svirao, slikar na izložbi rasiječe svoje platno, žena u kavezu u ime umjetnosti,  ili možda katarze,  kolje kokoš… uništava se na sve strane. I to nije ništa novo. Umjetnici  su često uništavali, obično spaljivali svoja djela, kojima su bili nezadovoljni, ali sada su to činili sustavno, u sklopu svog manifesta,  s namjerom da  šokiraju  gledatelje porukom da je sve drobljivo, prolazno i nevrijedno. Kao da gledatelj to ne zna. A gledatelj je sve otporniji na šokove, sve bešćutniji, indiferentan.
.

„Nova destrukcija u umjetnosti“ je od početka ovog stoljeća  usadila svoje korijenje u SAD-u, Kanadi i Nizozemskoj, slobodna da se proširi svijetom. Temelje joj je svojim Manifestom 2011. utvrdila Juliane Gutschmidt, vezujući umjetnost s računalnim mogućnostima te u svoju teoriju uvodi pojam glitch, što znači klizanje, a označava trenutnu pogrešku ili smetnju, izobličenje ili šum, odnosno manipuliranje računalnim podacima kako bi se oni raspršili i razlomili.
.

Činjenica je da računalna tehnologija pruža velike mogućnosti stvaranja fantastičnih grafika i da njezina destrukcija nema takve učinke kao ona materijalna, ali se može postaviti pitanje autorstva takvih djela. Je li ga u potpunosti stvorio vješt računalski stručnjak ili on samo koristi raspoloživi računalski alat?

Thoreau Glitch Portrait (2011.)  José Irion Neto