Epitaf za prijatelja

Pijemo vino
ispijamo mrak.
Soba spartanski uređena
zelene ruke oblikuju tišinu,
a vrata svijeta zatvorena su za nas.
Ti citiraš Nietzschea
( ” Ne volim humanost koja se
sastoji u promatranju patnje ” )
mašeš rukama
ja providan i buljook šutim
dok oblačne misli tonu u čašu.

Pijemo vino
ispijamo mrak.
Pronalazim smisao
u geometriji srca
dok mjesec poput hostije između zvijezda lebdi.
Odavno umrlo je dijete u meni
i pjesnik kao da umire
uvenuli božur na drvenom stolu
kovčeg kraj vrata poput groba otvoren;
ti  i dalje citiraš tog usranog švabu
sada na njegovom jeziku
( “ Wir redenuber Poesie so abstract, weil
wir alle schlechte Dichter zu sein pflegen ” ).
Postoje ljudi što žive sa zmijama.

Pijemo vino
ispijamo mrak.
Soba postaje preuska
izađem na ulicu da uzmem zraka,
Bog je tako malen ispod rabarbare.

Iz ciklusa Manifest

12 komentara za "Epitaf za prijatelja"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.