Što ste ratom zemlju izorali ?
Što ste staru majku rasplakali?
Ne pjeva ni grlica na grani
I njoj srce isti dušman rani!
Evo, prođe trideset godina
Od kad majka ne zagrli sina
Isprati ga ona u suzama
Znala nije da će ostat sama!
Znala nije da će sama spati
U molitvi sina dozivati
A tijelo mu nikad vidjet neće
Nema groba, gdje da nosi svijeće?
Zalud moli boga sa visina
Da joj vrate bar kosti od sina
Ali dušman za Boga ne haje
Milosrđe zlotvor ne poznaje!
Samo tuga i križevi bijeli
Staroj majci, sad su život cijeli.
U očima više suza nema
Svome sinu krevet uvijek sprema.
Ljubi jastuk, ljubi sliku milu
Zamišlja ga malenog u krilu
I srce joj tad zakuca jače
Suza nema, ali duša plaće.
Oplakala je sve godine ove
Sanjajući sina da je zove
U snu ne bi osjetila muku
Držala bi sina svog za ruku.
A kad zora svanula bi bijela
I grlica na prozor joj sjela
Majka bi joj mrvu kruha dala
Sa grlicom bijelom zaplakala.
SUZANA MARIĆ, 05. 08. 2020.
Marija
Suzana Marić
Lav
17/06/2021 at 8:35 pm Permalink
Pjesmu sam pronašla zaboravljenu u dokumentu domoljubnih pjesama. Pisana je povodom prošlogodišnje obljetnice stradavanja u Četekovcu, Balincima i okolnim selima Slatinskog kraja 03.09. 1991.
17/06/2021 at 8:59 pm Permalink
Neke tuge nikad se ne mogu preblljeti.
17/06/2021 at 9:35 pm Permalink
Rat je najveća, najgora, najdugotrajnija, najbesmislenija pojava i razorna sila koju obično osmisli nekolicina, a većina ispašta.
Nakon prirodnih nepogoda ljudi se zbliže i pomažu jedni drugima, a nakon rata posljedice razaranja međuljudskih odnosa osjete se generacijama poslije.
Pjesma je potresna. Lp!
18/06/2021 at 5:39 am Permalink
Slažem se s Anjom. Rat je urastao u tkivo čovječanstva, a uvijek kreće iz nekoliko mračnih umova.
18/06/2021 at 8:50 pm Permalink
Draga Suzana, pjesma me duboko dirnula i oči ovlažila. Vrlo potresno. Potpisujem sve napisane komentare. Sve je to strašno!
Lp.
P.S.
Strašno je i to da sam jučer šetala u kvartu i čula jedanaestogodišnjake kako ponavljaju “poznate” parole. Taman kad pomislim da ima dobro u čovjeku uvjerim se u suprotno.
18/06/2021 at 10:23 pm Permalink
Hvala vam najljepša !
19/06/2021 at 12:30 am Permalink
“Rat, poguba ljucke naravi.” (M. Drzic)
“Quelle connerie la guerre.” (J. Prevert)
Rat je imanentan ljudskom rodu i bojim se da ga se nikad necemo rijesiti.
21/06/2021 at 8:06 pm Permalink
Josipe, sva sjećanja su ostala duboko urezana u svima nama. Na sreću, poneka sjećanja ne bole, ali većina da. Za ratove nije kriv narod, već pojedinci koji su bili sigurni i daleko od svih strahota. Zatrovali su narod i oprali svoje ruke poput Poncija Pilata.