I nakon trideset godina -deseterac

Što ste ratom zemlju izorali ?

Što ste staru majku rasplakali?

Ne pjeva ni grlica na grani

I njoj srce isti dušman rani!

Evo, prođe trideset godina

Od kad majka ne zagrli sina

Isprati ga ona u suzama

Znala nije da će ostat sama!

Znala nije da će sama spati

U molitvi sina dozivati

A tijelo mu nikad vidjet neće

Nema groba, gdje da nosi svijeće?

Zalud moli boga sa visina

Da joj vrate bar kosti od sina

Ali dušman za Boga ne haje

Milosrđe zlotvor ne poznaje!

Samo tuga i križevi bijeli

Staroj majci, sad su život cijeli.

U očima više suza nema

Svome sinu krevet uvijek sprema.

Ljubi jastuk, ljubi sliku milu

Zamišlja ga malenog u krilu

I srce joj tad zakuca jače

Suza nema, ali duša plaće.

Oplakala je sve godine ove

Sanjajući sina da je zove

U snu ne bi osjetila muku

Držala bi sina svog za ruku.

A kad zora svanula bi bijela

I grlica na prozor joj sjela

Majka bi joj mrvu kruha dala

Sa grlicom bijelom zaplakala.

SUZANA MARIĆ,  05. 08. 2020.

8 komentara za "I nakon trideset godina -deseterac"

  1. Suzana Marić
    Suzana Marić
    17/06/2021 at 8:35 pm Permalink

    Pjesmu sam pronašla zaboravljenu u dokumentu domoljubnih pjesama. Pisana je povodom prošlogodišnje obljetnice stradavanja u Četekovcu, Balincima i okolnim selima Slatinskog kraja 03.09. 1991.

  2. gabi
    17/06/2021 at 8:59 pm Permalink

    Neke tuge nikad se ne mogu preblljeti.

  3. AnjaL
    17/06/2021 at 9:35 pm Permalink

    Rat je najveća, najgora, najdugotrajnija, najbesmislenija pojava i razorna sila koju obično osmisli nekolicina, a većina ispašta.
    Nakon prirodnih nepogoda ljudi se zbliže i pomažu jedni drugima, a nakon rata posljedice razaranja međuljudskih odnosa osjete se generacijama poslije.
    Pjesma je potresna. Lp!

  4. julija
    julija
    18/06/2021 at 5:39 am Permalink

    Slažem se s Anjom. Rat je urastao u tkivo čovječanstva, a uvijek kreće iz nekoliko mračnih umova.

  5. katarinab
    katarinab
    18/06/2021 at 8:50 pm Permalink

    Draga Suzana, pjesma me duboko dirnula i oči ovlažila. Vrlo potresno. Potpisujem sve napisane komentare. Sve je to strašno!
    Lp.
    P.S.
    Strašno je i to da sam jučer šetala u kvartu i čula jedanaestogodišnjake kako ponavljaju “poznate” parole. Taman kad pomislim da ima dobro u čovjeku uvjerim se u suprotno.

  6. Suzana Marić
    Suzana Marić
    18/06/2021 at 10:23 pm Permalink

    Hvala vam najljepša !

  7. Josip Ergovic
    Josip Ergovic
    19/06/2021 at 12:30 am Permalink

    “Rat, poguba ljucke naravi.” (M. Drzic)
    “Quelle connerie la guerre.” (J. Prevert)
    Rat je imanentan ljudskom rodu i bojim se da ga se nikad necemo rijesiti.

  8. Suzana Marić
    Suzana Marić
    21/06/2021 at 8:06 pm Permalink

    Josipe, sva sjećanja su ostala duboko urezana u svima nama. Na sreću, poneka sjećanja ne bole, ali većina da. Za ratove nije kriv narod, već pojedinci koji su bili sigurni i daleko od svih strahota. Zatrovali su narod i oprali svoje ruke poput Poncija Pilata.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.