Jedna misao nedomišljena vrlo blizu mene kao stalna, kao trajna ne da mi mira , uporno me slijedi ne želim je sa sobom ne zovem je niti je trebam sad manje no ikad. Uzalud, ne posustaje kotrlja se, ječi uporna u naumu mrvi me . Nemušti je svjedok moga ja, a ja neželim za svjedoka Dvoumim se dugo ,čini mi se i predugo . Odmaknuti se , odcjepiti se od stvarnosti poput ivera od kore ,od matice i kroz onu tanku oštru kratkotrajnu bol odvajanja prihvatiti zaborav.Ni malo nije lako nositi uspomene začahurene kao svilene bube u misao o prošlom kao podsjetnik. Hodam sporo,hodam teško ali hodam . Tu sam negdje na polovici nedogleda i opasno je , opasno je ovo što želim tu predaleko od iskona a ni blizu kraja. Umorom se hrani želja zaboraviti , odbaciti kao jedini mogući spas. Spoznaja o tom glasna kao prasak kao bljesak kao dvostruka opomena a misao ništa manje uporna. S lakoćom bih je odbacila da je jabuka kao kad sam sita . Izrezala bih je da je nokat urastao u meso kao nešto dosadno, uporno što smeta,nemilosrdna i bešćutna sam, a znam da nije ni jedno ni drugo. Možda bih trebala preodjenuti je, umiti i posjesti nasuprot sebi da popričamo .Da joj moje pametno ponudim kao zamjenu za njezino nepametno ili obrnuto. Tko će znat što je pošteno, kad u isto vrijeme tužim i presuđujem . S osjećajem krivnje i kajanja zbog primisli mirim se, šutim i grlim misao siroticu kao majka udomiteljica, zaboravljam brzo i lako sebe majku – maćehu. Kako se mijenjam i kako ne znam točno što sam i ne znam točno što hoću …ili samo neću da priznam stanje košmara u pozadini sive kuće . Takva slaba pribjegavam onome što slabi rade : nasrćem na slabije od sebe, na vlastito, na moje, na misao. Na to moje vjerno što me prati da se u meni ugnijezdi kao u sigurno da se zgrije dok riječ ne ispili. Svojim da je hranim i osnažim za prvi let do drugog čovjeka i ako uspije njezin je svijet. Svi prkosi u meni prokuljaju nezadrživo kao kad sam u procjepu , još uvijek hodam , i ona u meni staložena mirna. Opet odnekud misao nova kao stalna se javlja, ma nisam je zvala, nisam je trebala … nekako sam puna a ni novčića nisam dala…
katarinab
Suzana Marić
Mihaela
29/04/2012 at 7:44 am Permalink
Dobro, vrlo zanimljivo, sasvim znano. Lijepo je proniknuti u ove brazde, biti sa njima i jednakim vriskom, a onda sa staloženom spoznajom zapitati se. Ali… što? Mi smo u rijeci života. Praćakamo se. Pitamo. Da li će nekada biti odgovora. Ako se mene pita – neće. Jer onda ne bismo bili više ljudska bića.
Dobro ti jutro želim i ugodan mediteranski dan, Boba!
P.S. Jurim, zovu me. Pročitaj još jednom, negdje nedostaje jedno slovo u nekoj kratkoj riječi, evo, rekao bih ti ali nemam vremena.
29/04/2012 at 8:46 am Permalink
Katkad se misli zapletu tamo gdje se osjećamo krivi, al opet pokušavamo ublažiti te misli koje nam tog trenutka smetaju, no ne treba se toga stidjeti već ići naprijed kao što si i sama pokušala analizirati svoje misli u ovoj poeziji tvojoj. jako dobro 🙂
29/04/2012 at 9:32 am Permalink
Ponekad se izgubimo u nasim mislima ali nas najcesce neka spasonosna misao izvuce na povrsinu.Dobar uradak Bobo.
Lijep pozdrav!
29/04/2012 at 10:34 am Permalink
Oprosti, Bobo, sada čitam ponovno, staloženo. POZDRAV!
29/04/2012 at 2:48 pm Permalink
Dinko,
Marko pozdravljam vas
Svjetlosti,
nemaš se za što ispričavati ,razumijem ja sve
B,
29/04/2012 at 5:02 pm Permalink
Rekoh čitam. To se mora povjerovati, jer to mi je najdraži posao pod nebom. Dobro, što se smiješiš? Najdraži poslije xy. Uredu. Ali poezija, taj “nedefiniran misaono-emotivno-izražajni fenomen, koji se hrani sa emocijom, intimom…” pokušava mi pobjeći, uspijeva, ali sam i ja uporan. Zvuke intimnog glasovira primam i vidim trag koji ZNA izmigoljiti, ne da se u cjelosti uzeti. Umjesto da se zagospodari njime, on gospodari nama. U tome je poanta. Uspomena. Trajna, uvijek svježa, neumitna pratiteljica, pa i onda kad se udaljava, kad nam se čini da nas napušta, da je gubimo… Misaoni produkt. Spoznaja da je misaoni, dakle naš, progoni nas, tjera nas da ga udomimo kao svoje dijete, dio nas, ili neka naša druga polovica… Kao takav u nama se dvostrukost rađa: MI se posvećujemo njemu, jer – naš je. Pokušavamo to. Jer – moramo. Zbog čega BAŠ MORAMO? Kucao sam, ali složenost i kompleksnost bivstva ne otvara, tek odškrine prozor i naslućujem nešto…
Vjerojatno ovo nezgrapno nabadanje ne odgovara suštini, ali, gle, nitko nije savršen. Naime, pohvatam konce, tek neke, pa se onda neki od njih čak i prekine.
Odlična (iz moje perspektive) i zanimljiva prozna crtica!
Veliki pozdrav, Bobo.
29/04/2012 at 5:14 pm Permalink
“Kucao sam, ali složenost i kompleksnost bivstva ne otvara, tek odškrine prozor i naslućujem nešto…”
Znaš li onu dječiju igru vatra i voda ,e ti si tako blizu da bi da smo djeca zavikala vatra !!!! hvala ti i nad ovim se da razmišljati
mogla sam i jednostavnije
ali ogoliti se do kraja ? o čemu bi moja svjetlosti pisala dobro si komentirao ,jako dobro odškrinula sam prozor
hvala ti a ja kako ti reče BAŠ MORAM:
B.
29/04/2012 at 5:35 pm Permalink
Veoma mi je drago, Bobo da sam barem zalutao na to polje. Sad mi se čini da odgonetam, ali neću reći. Strah me je. Uostalom, neka ta imaginacija, ta nedorečenost traje u pjesmi. Da ju čini pjesmom. Prozom. Kako god.
Da, znam za onu dječju – vatra i voda… hladno – vruće.
POZDRAV!
29/04/2012 at 6:14 pm Permalink
Boba, zaista sjajan tekst s dojmljivim elementima gotovo u svakoj rečenici. U tvojim pjesmama upoznala sam svijet fino prosijane esencije – izričaja, dok ti je proza nekako više punašna, prokrvljena i samim tim – življa. Gotovo da joj se može opipati bilo. Zaista sam zadovoljna i nadam se tvom novom nadahnuću. Lijepo te čitati.
Pozdrav i ugodan ostatak večeri !
29/04/2012 at 6:19 pm Permalink
Jako ,jako dojmljiv tekst Boba! Pokušavam se odhrvati svim mislima koji je u meni izazvao,pokušao pokrenuti neke lavine ali ne dam mu.Namjerno!Kao i ti! 🙂
“Uzalud, ne posustaje kotrlja se, ječi uporna u naumu mrvi me . “..fantastična rečenica!!
Lijep pozdrav! 🙂
29/04/2012 at 8:27 pm Permalink
Pišeš li ti to draga novi roman ili te samo trenutno proza posjetila. Nikako nisu jednostavna ta tvoja razmišljanja, a ni bezopasna, rekla bih. Pozdrav draga prijateljice.. 🙂