Misao / što se novcem ne može kupiti /

                                      

 

 

 

 Jedna misao nedomišljena  vrlo blizu mene kao stalna, kao trajna ne da mi mira , uporno me  slijedi ne želim je sa sobom ne zovem je niti je trebam sad manje no ikad.  Uzalud, ne posustaje kotrlja se, ječi uporna u naumu  mrvi me . Nemušti je svjedok moga ja, a ja neželim za svjedoka  Dvoumim se dugo ,čini mi se i  predugo .  Odmaknuti se , odcjepiti  se  od  stvarnosti  poput  ivera od kore ,od matice  i kroz onu tanku oštru kratkotrajnu bol odvajanja prihvatiti zaborav.Ni  malo nije lako nositi uspomene  začahurene kao svilene bube  u misao o prošlom  kao podsjetnik.  Hodam sporo,hodam teško ali hodam . Tu sam negdje na polovici  nedogleda  i opasno je , opasno je ovo što želim tu predaleko od  iskona   a ni blizu kraja.  Umorom se hrani želja zaboraviti , odbaciti  kao jedini  mogući   spas. Spoznaja o tom  glasna  kao prasak kao bljesak kao dvostruka opomena  a   misao ništa manje uporna.  S lakoćom bih je odbacila  da je jabuka  kao kad sam  sita . Izrezala bih  je  da je nokat urastao u meso kao nešto dosadno, uporno što smeta,nemilosrdna i bešćutna  sam, a znam da nije ni jedno ni drugo.  Možda bih trebala preodjenuti je,  umiti  i posjesti nasuprot sebi da popričamo .Da joj  moje pametno ponudim kao zamjenu za njezino nepametno   ili obrnuto. Tko će znat što je pošteno, kad u isto vrijeme tužim i presuđujem . S osjećajem krivnje i kajanja zbog primisli  mirim se,  šutim i grlim misao siroticu  kao majka udomiteljica,   zaboravljam brzo i lako sebe majku –  maćehu.  Kako se mijenjam i kako ne znam točno što sam i ne znam točno što hoću …ili samo  neću da priznam stanje košmara u pozadini sive kuće .  Takva slaba pribjegavam onome što slabi rade :  nasrćem na slabije od sebe, na vlastito, na moje, na misao.  Na to moje vjerno što me prati da se u meni  ugnijezdi  kao u sigurno da se zgrije dok riječ ne ispili. Svojim da  je hranim i osnažim  za prvi let do drugog čovjeka i  ako uspije njezin je svijet.  Svi prkosi u meni prokuljaju nezadrživo kao  kad sam u procjepu , još uvijek hodam , i  ona u meni staložena mirna.                                                                                                                                                                       Opet  odnekud misao nova  kao stalna se javlja, ma nisam je zvala, nisam je trebala … nekako sam puna a  ni novčića nisam dala…

11 komentara za "Misao / što se novcem ne može kupiti /"

  1. svjetlost
    29/04/2012 at 7:44 am Permalink

    Dobro, vrlo zanimljivo, sasvim znano. Lijepo je proniknuti u ove brazde, biti sa njima i jednakim vriskom, a onda sa staloženom spoznajom zapitati se. Ali… što? Mi smo u rijeci života. Praćakamo se. Pitamo. Da li će nekada biti odgovora. Ako se mene pita – neće. Jer onda ne bismo bili više ljudska bića.
    Dobro ti jutro želim i ugodan mediteranski dan, Boba!

    P.S. Jurim, zovu me. Pročitaj još jednom, negdje nedostaje jedno slovo u nekoj kratkoj riječi, evo, rekao bih ti ali nemam vremena.

  2. dinko1941
    29/04/2012 at 8:46 am Permalink

    Katkad se misli zapletu tamo gdje se osjećamo krivi, al opet pokušavamo ublažiti te misli koje nam tog trenutka smetaju, no ne treba se toga stidjeti već ići naprijed kao što si i sama pokušala analizirati svoje misli u ovoj poeziji tvojoj. jako dobro 🙂

  3. Marko Grubesic
    29/04/2012 at 9:32 am Permalink

    Ponekad se izgubimo u nasim mislima ali nas najcesce neka spasonosna misao izvuce na povrsinu.Dobar uradak Bobo.
    Lijep pozdrav!

  4. svjetlost
    29/04/2012 at 10:34 am Permalink

    Oprosti, Bobo, sada čitam ponovno, staloženo. POZDRAV!

  5. boba grljusic
    29/04/2012 at 2:48 pm Permalink

    Dinko,
    Marko pozdravljam vas
    Svjetlosti,
    nemaš se za što ispričavati ,razumijem ja sve
    B,

  6. svjetlost
    29/04/2012 at 5:02 pm Permalink

    Rekoh čitam. To se mora povjerovati, jer to mi je najdraži posao pod nebom. Dobro, što se smiješiš? Najdraži poslije xy. Uredu. Ali poezija, taj “nedefiniran misaono-emotivno-izražajni fenomen, koji se hrani sa emocijom, intimom…” pokušava mi pobjeći, uspijeva, ali sam i ja uporan. Zvuke intimnog glasovira primam i vidim trag koji ZNA izmigoljiti, ne da se u cjelosti uzeti. Umjesto da se zagospodari njime, on gospodari nama. U tome je poanta. Uspomena. Trajna, uvijek svježa, neumitna pratiteljica, pa i onda kad se udaljava, kad nam se čini da nas napušta, da je gubimo… Misaoni produkt. Spoznaja da je misaoni, dakle naš, progoni nas, tjera nas da ga udomimo kao svoje dijete, dio nas, ili neka naša druga polovica… Kao takav u nama se dvostrukost rađa: MI se posvećujemo njemu, jer – naš je. Pokušavamo to. Jer – moramo. Zbog čega BAŠ MORAMO? Kucao sam, ali složenost i kompleksnost bivstva ne otvara, tek odškrine prozor i naslućujem nešto…
    Vjerojatno ovo nezgrapno nabadanje ne odgovara suštini, ali, gle, nitko nije savršen. Naime, pohvatam konce, tek neke, pa se onda neki od njih čak i prekine.

    Odlična (iz moje perspektive) i zanimljiva prozna crtica!

    Veliki pozdrav, Bobo.

  7. boba grljusic
    29/04/2012 at 5:14 pm Permalink

    “Kucao sam, ali složenost i kompleksnost bivstva ne otvara, tek odškrine prozor i naslućujem nešto…”

    Znaš li onu dječiju igru vatra i voda ,e ti si tako blizu da bi da smo djeca zavikala vatra !!!! hvala ti i nad ovim se da razmišljati
    mogla sam i jednostavnije
    ali ogoliti se do kraja ? o čemu bi moja svjetlosti pisala dobro si komentirao ,jako dobro odškrinula sam prozor
    hvala ti a ja kako ti reče BAŠ MORAM:
    B.

  8. svjetlost
    29/04/2012 at 5:35 pm Permalink

    Veoma mi je drago, Bobo da sam barem zalutao na to polje. Sad mi se čini da odgonetam, ali neću reći. Strah me je. Uostalom, neka ta imaginacija, ta nedorečenost traje u pjesmi. Da ju čini pjesmom. Prozom. Kako god.
    Da, znam za onu dječju – vatra i voda… hladno – vruće.

    POZDRAV!

  9. blueperlaa
    29/04/2012 at 6:14 pm Permalink

    Boba, zaista sjajan tekst s dojmljivim elementima gotovo u svakoj rečenici. U tvojim pjesmama upoznala sam svijet fino prosijane esencije – izričaja, dok ti je proza nekako više punašna, prokrvljena i samim tim – življa. Gotovo da joj se može opipati bilo. Zaista sam zadovoljna i nadam se tvom novom nadahnuću. Lijepo te čitati.

    Pozdrav i ugodan ostatak večeri !

  10. shadea
    29/04/2012 at 6:19 pm Permalink

    Jako ,jako dojmljiv tekst Boba! Pokušavam se odhrvati svim mislima koji je u meni izazvao,pokušao pokrenuti neke lavine ali ne dam mu.Namjerno!Kao i ti! 🙂
    “Uzalud, ne posustaje kotrlja se, ječi uporna u naumu mrvi me . “..fantastična rečenica!!
    Lijep pozdrav! 🙂

  11. Tonka
    29/04/2012 at 8:27 pm Permalink

    Pišeš li ti to draga novi roman ili te samo trenutno proza posjetila. Nikako nisu jednostavna ta tvoja razmišljanja, a ni bezopasna, rekla bih. Pozdrav draga prijateljice.. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.