Znam jedno posebno mjesto
u kome vrijeme ne broji dane
a godišnja doba sva su maglena.
To mjesto tišinu ušuškava u san
a uspavanku od nečujnosti prede,
to je mjesto boje poklonilo noći
pa oči tamo snivaju snom bezkučnika.
To je mjesto duhova prohujalog vremena
gdje  od srca samo je humka ostala,
u kojoj je Himera ispod kamena usnula.
Ne mičem kamen, ne budim zvijer,
da mi dušu raljama ne samelje,
i ne pusti sve duhove prošlosti
da lutaju prostranstvima moje starosti.