Čekala sam te na vratima proljeća
I pozdrav tvog pogleda ispod obrva gustih
Na posljednjoj stanici mog života,
Čekala sam, tiha.
Onako s proljeća;
Pisao si, govorio,
Označio kao poklon dugo iščekivan,
A onda se usud poigrao u ludosti svojoj.
Put dug, put širok, nepoznat,
Predalek za misli, predalek za nadanje,
Otvorio se bolnim krikom rađanja nemoći.
Neću pitati zašto, odgovor nije lijek.
Neću moliti, molitva ostaje neuslišana
Iako su ruke nebu vapeći uzdignute.
Zatvaram sebe u tišinu nutrine
Sakrivenu od pogleda upitnih
Što oko mene znatiželjom stalno kruže,
U tišinu koja jedina sluša jecaj duše
Istinski ranjene na vratima proljeća.
09.03.2012.
Suzana Marić
Marija
Mihaela
23/03/2012 at 2:28 pm Permalink
Antonija, dobro nam došla na portal. Nadam se da ćeš se među nama dobro osjećati i da ćeš nam darivati mnogo tvojih lijepih pjesama. 🙂
I ova pjesma tako lijepo ulazi u proljeće, iako je ugođaj sjetan, čak bolan. Zatvorena u svoju tišinu, ranjena životom i ljubavlju na posljednjoj stanici života, ne moliš, ne tražiš, ne prokljinješ. Čekaš.
Iako duboko intimna, pjesma poprima univerzalno značenje jer se u njoj mogu prepoznati mnogi koji čekaju malo ljudske topline na vratima proljeća. Veliki pozdrav Tonka! 😉
lapsus calami-ispravi, Zatvoram sebe
23/03/2012 at 3:39 pm Permalink
Hvala Marija na pažljivu čitanju i lijepom komentaru. Naravno da ćemo se ovdje družiti, nadam se u miru. Pozdrav od srca. Antonija
23/03/2012 at 6:08 pm Permalink
Zatvaram sebe u tišinu nutrine
Sakrivenu od pogleda upitnih
Što oko mene znatiželjom stalno kruže
Jako lijepo, pozdrav Antonija i dobro došla na portal, lijepo te je čitati i na ovom mjestu, sve pohvale za pjesmu!
23/03/2012 at 11:18 pm Permalink
Pjesma je predobra iako sjetna
Zatvaram sebe u tišinu nutrine
Sakrivenu od pogleda upitnih
ovi stihovi potvrđuju koliko je u nju utkano boli.
23/03/2012 at 11:22 pm Permalink
lijepa pjesma
Što oko mene znatiželjom stalno kruže,
U tišinu koja jedina sluša jecaj duše
Istinski ranjene na vratima proljeća.
noć lijepu želim
SFD
24/03/2012 at 10:12 am Permalink
Tuga,bol i neka neodređena ,skoro ugasla, nada – sve to utkano u divne sjetne stihove draga Antonija!Prelijepo napisano!
“U tišinu koja jedina sluša jecaj duše
Istinski ranjene na vratima proljeća.”..bolan ali divan kraj!
Šaljem ti osmjehe od ♥ i želim dan pun sunca i plavog neba! 🙂
24/03/2012 at 9:31 pm Permalink
skoro pa ravnodušje,zavaravaš ,izvrsno