Neću, ne želim
ne mogu
pisati o ljudskom jadu
smradu bojišta
otvorenih gnojišta
otkinutim udovima
prijekim sudovima
sprženom selu
sorry, nismo htjeli
ali smo smjeli
kolateralne žrtve
tko još broji mrtve.
Neću, ne želim
ne mogu pisati
o guskama u magli.
O tome neka pišu
jutarnje vijesti
ja mogu samo
na žal sjesti
i žaliti.
Suzana Marić
julija
15/04/2012 at 6:36 pm Permalink
Smisao domovine, naravno, pronalazi se u povijesti stradanja, nedaća i nesreća. Kao i razlog, kao podrijetlo tolikih zala… ali s njima nastaje raznolikost, različitost i šarenilo zavičaja i s njim se održava, opstaje, stvara…
Domovina je ustvari mala briga povijesti poput školjke koja se otvorila. Da li je bisernica ili…? Održava nas nada, vjera i ljubav. To ćudoredno trojstvo okuplja domoljube baš poput stiskanja prstiju u pest, prstiju čije otiske uvijek traže i pronalaze u krimiću kojeg za razbibrigu sastavljaju povjesničari.
15/04/2012 at 6:48 pm Permalink
Smisao domovine nalazi se u ugodnom, sigurnom i humanom životu, u obrazovanju i zdravlju, u jeziku na kojem mislimo, u ljubaznom ophođenju, uzajamnom poštovanju, poštovanju Zemlje… 🙂 🙂
15/04/2012 at 6:48 pm Permalink
O tome neka pišu
jutarnje vijesti
ja mogu samo
na žal sjesti
i žaliti.
Odlično Marija, pjesma prigodna uz moju, povjest se gura pod tepih a laž postaje s vremenom istina, u dičnoj Europi se nigdje u dokumentima ne spominje domovinski rat,oni to nazivaju: Oružani sukob u devedesetima.
15/04/2012 at 7:06 pm Permalink
Zašto očekuješ od Europe da cijeni nešto što sami ne cijenimo? Pitaj djecu u školama što znaju o domovinskom ratu, o jednoj borbi, o jednom imenu. Ništa. Samo statistika broji one koji su počinili suicid. Nitko nam nije kriv do nas samih. 🙂
15/04/2012 at 7:32 pm Permalink
Prvo:koliko se sami cijenimo toliko ce nas i drugi cijeniti!
Drugo:koliko mi cijenimo( i koliko nas zanima) borba Kurda za njihova prava,Sirijski sukob,Afganistan itd…itd.?
Nase rane su samo nase i takve ce ostati!
Odlicna pjesma Marija.
Lijep pozdrav!
15/04/2012 at 7:37 pm Permalink
A tko je ta gospođa Europa? Sada pohlepna starica, a nekoć je pustopašno pustošila kolonije. Tko razuman može prihvatiti krjeposno prosuđivanje te zelenašice koja besramno kamatari otetim? Krajnji uspjeh zdravo-razumskog zaključka ovisi o tome ako možemo pobijediti vlastiti provincijski strah. A to možemo postići jedino onda kada prestanemo prijetvorno laskati poročnoj, pohotljivoj pohlepnoj i umišljenoj bludnici koja se zove Europa.
15/04/2012 at 8:03 pm Permalink
I Krleža ju je tako zvao. Mislim da Europa postoji samo kao geografsko politički pojam, a da cijelu igru vode velike korporacije čija imena mi nismo niti čuli, a kamoli da znamo kako djeluju. Mi samo osjećamo posljedice globalne rastuće pohlepe. Ali, i u toj i takvoj Europi, narodi mogu očuvati svoj način života ako im je do njega istinski stalo. Najvažnije u cijeloj priči je- sačuvati ono što jesi i svoj način života.
Dobro, komentari nisu mjesto takvim raspravama, ali dobro je napisati i neku domoljubnu pjesmu. Imamo ih tako malo. :))
15/04/2012 at 8:28 pm Permalink
Meni se pak čini da je svaka dobra ljubavna pjesma, u alegoriskom ili metaforičnom smislu, sama po sebi i domoljubna kada je riječ o osjećaju i odnosima spram onoga koga ili što voliš. Kada nije slijedeći žubor njenih stihova vrludati u takve slike krajolika onda imaš “matematički um” koji se ne uspjeva uživiti… Zar je odista upiranjem kažiprsta svog govornog aparata koji još zovemo jezik pa tako neposrednim imenovanjem u poeziji sričemo domoljubne pjesme. I zbog čemu domoljub nebi o svom zavičaju maštao kao o vlastitoj dragani? Zar to uvijek treba biti torokuša koja na tržnici prodaje mrkvu, peršin, kolorabu i salatu pa da nas kada nakon cjenkanja ona povjeruje da nas nije dovoljno opelješila, njena ogovaranja diraju u srce?
15/04/2012 at 8:41 pm Permalink
I zbog čemu domoljub nebi o svom zavičaju maštao kao o vlastitoj dragani?
Može, dakako iako domoljublje budi drugu vrstu osjećaja. Usporedi Matoševe 1909. i Kip domovine leta…. I jedno i drugo nalazi se u tvom komentaru.
15/04/2012 at 9:01 pm Permalink
(Eto upravo mi se ukazala jedna krasna pjesmica koja ilustrira slučaj procedure ulaska Hrvatske u Europsku Zajednicu. Aludiram i citiram):
Čekam slatko udovištvo
čekam milu crninu
Protrljao je moju Aladinovu lampu
rekao da sam lažljivica
ništa mu nisam rekla
Čekam slatko udovištvo
čekam milu crninu
Ulazeći u bordel
skinuo je burmu
izabrao je ženu
i onda joj je šaputao imenom
koje tobože je bilo od milošta
ali slomljenim glasom nju je vrijeđao
i onda je odjednom počeo je bičevati
kako se nikada nije usudio sa svojom suprugom
Ti si moja kučka
vjerna kučka moja
‘ajde malo me ugodi…
eto što joj je govorio.
Čekam slatko udovištvo
čekam milu crninu
I onda
bacio se na mene
kao na svog ljutog dušmanina,
a sve gradeći se
da me ljubi, da me miluje
šaputao mi je plačući
da sam njegova kućka mezimica
Čekam slatko udovištvo
čekam milu crninu.
Moj dragi
već pere krv zločina
u mojim suzama.
(Eto, ljubavnu vezu kao metaforu Domovine u Europskoj uniji na način promišljanja Miroslava Krleže prisvojio sam prizorom prijevoda stihova Jack-a Prevert-a koja ima znakovit naslov:»ČEKAM« – a kao što je poznato tko čeka taj dočeka kao što ćemo i mi u 2013…)
15/04/2012 at 9:03 pm Permalink
O tome neka pišu
jutarnje vijesti
ja mogu samo
na žal sjesti
i žaliti.
…………………..
noć
SFD
15/04/2012 at 9:06 pm Permalink
Alberto, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pa ni vezda ne bu da nam nekak ne bu…ti već znaš kako ide dalje. Nisam fatalist,ali neke strvari ne možeš promijeniti. Možeš ih samo biti svjestan.
15/04/2012 at 9:07 pm Permalink
Noć Song, punu kištru jabuka. Zelenih 🙂
15/04/2012 at 9:22 pm Permalink
Ta ni ne pokušavam ništa promijeniti već samo “larpurlartizirati” o uočenom. Kako se takvo blebetanje pogrdno naziva filozofiranje ja neću sporiti sa timuvjerenjem o nepromišljenosti. Ipak smatram sve to zgodnim sredstvom za dangubu, ali ću reći: Laku noć do nekoge druge prigode za brbljanje…
15/04/2012 at 9:31 pm Permalink
Obožavam dokolicu, a nemam ništa protiv dangubljenja. To je vid života i filozofija života koju se ocrnjuje i proglašava društveno nepoželjnom. Čovjek mora raditi, ali mora imati vremena i za čisto dokoličarenje. 😉
15/04/2012 at 10:05 pm Permalink
ja mogu samo
na žal sjesti
i žaliti….
pozdrav
15/04/2012 at 11:11 pm Permalink
dobra pjesma,josti bolji komentari stara:)
ne vidim nista tragicno zbog ulaska u eu… dapace, hrvatska ima najljepsu obalu u europi i treba to iskoristiti… jako puno obradivih povrsina a malo obradjenih… poljoprivrednici zive najbolje uz velike subcencije drzave i eu…a tek mafijasi koji kupuju bagatelno(poljoprovredna zemljista )u ratom opustosenim krajevima ,,koju ne obradjuju ali dobijaju subvencije po hektaru,jer su to ipak pasnjaci(izvanjavam se ako sam krivo informisan) sumnjam da ce biti losije-bar po financijskim pitanjima… a sto se tice potcinjenosti i ponosa-mnogo vece europske nacije su vec godinama u takvom polozaju… daj boze da cijel europski kontinent (skupa sa rusijom) bude u toj uniji,,da nas ne strase vise rusima, , petim rajhom,velikom srbijom, velikom hrvatskom, v.albanijom ,zelenom transferzalom itd.itd. al’ sumnjam :))
16/04/2012 at 3:37 am Permalink
Neću, ne želim
ne mogu pisati
o guskama u magli.
LP
16/04/2012 at 5:23 am Permalink
ajooooj…kak ste vi ozbiljni…ipak mislim da su dva kaksnonoćna luđaka imala puno ljepše misli 😉
Mare, ne mogu reći da su mi stihovi sad posebno lijepi, više su mi teški, no shvatila sam što si željela reći.
pusek newe
a znaš, danas je krasan dan 🙂 volim ponedjeljak 🙂
16/04/2012 at 6:01 am Permalink
Imaš pravo Newe, kasnonoćni luđaci su puno draži i umu i srcu 🙂 🙂
Pippo,” strašan” ti je avatar 🙂
Duško- strašenje zelenom transverzalom, što je to? Je li to zeleni monopol ili? 🙂
16/04/2012 at 6:02 am Permalink
Sumiko 🙂 drago mi te je sresti i u komentarima.
16/04/2012 at 9:53 am Permalink
ma jok,,,to su ti zelene tratine,posute BIJELIM tratincicama neodoljivog mirisa:)))
16/04/2012 at 10:52 am Permalink
ma jok… to su tu zelene tratine, posute BIJELIM prahom nedoljivog mirisa
hihiihihihihihiihihihihii
SFD