Za utehu reči nema
samo samoća odzvanja
bolom
u punoj tišini.
Šta je vreme u praznini omamljivoj
samo lagana kiša
što sipi
u beskonačnost nezadovoljstva.
Van dometa rđa se opet hvata
treptaj po treptaj
klizim kao zrno peščanog sata
u očima punim tebe.
Neke tišine ostaju nedorečene
a neke opet kažu sve.
Koja smo mi tišina?
Suzana Marić
julija
24/07/2012 at 10:07 am Permalink
Dobro si pitanje postavio. neke tišine bole, a neke ne znače baš ništa. oslobađaju nas. Pozdrav! 🙂
24/07/2012 at 10:39 am Permalink
naravno…lep pozdrav za tebe 😉
24/07/2012 at 6:04 pm Permalink
Za utjehu uistinu nema riječi,
ali napisane riječi tješe jer su plod ljubavi i boli.Ostaju zauvijek.
Lijepo Mile!
24/07/2012 at 6:07 pm Permalink
hvala marissa…pozdrav
24/07/2012 at 9:22 pm Permalink
samo samoća odzvanja
bolom
u punoj tišini.
Lijepo si ovo napisao, o da i samoća može odzvanjati bolom u tišini.Lijepo Mile
25/07/2012 at 8:21 am Permalink
hvala stefi pozdravljam te 😉
25/07/2012 at 3:34 pm Permalink
Tisinu i bol blazi stih, osecaji jasniji, pa i mozda prava pitanja.
Lep pozdrav 🙂