Okovi nemoći-gazela

 

Zvijezde se gase jednim očima, noćas
Pegaz sklapa svoja krila, noćas.

Vulkan u duši se budi erupcijom gnjeva, izljeva se tijelom
Topi ovo malo snage što je u udovima preostalo, noćas.

Valovi bijesa lome stijenu postojanu
Udarajući joj sljepoočnice poput čekića, noćas.

Srce se raspada u sitne žeravice
Što plamen srdžbe k nebu šalje, noćas.

Bol lancima um okiva,
Nemoć ruke lomi, noćas.

Gledajući strah u zelenim očima
Ponor svoje ralje otvara, noćas.

Poput zvijeri čeka
Da oglođe kosti razbacane, noćas.

Tišina se zlurado smije jer glas je zanijemio odavno,
Zavijanje njeno u praznoj sobi se čuje noćas.

A vrijeme klizi kapima kiše
Niz prozorsko staklo, noćas.
S:K:M

5 komentara za "Okovi nemoći-gazela"

  1. Marija
    Marija
    27/02/2020 at 8:09 pm Permalink

    Strašna je ljudska nemoć pred konačnim stvarima. Kada dođe taj trenutak, nemoćni smo poput djeteta. Tko zna, možda su odlasci samo novo putovanje. Prekrasnu si gazelu napisala.

  2. Mihaela
    Mihaela
    27/02/2020 at 9:02 pm Permalink

    Iako mnogo može, pred nekim je stvarima čovjek nemoćan. Jako lijepa gazela, Suzana!

  3. katarinab
    katarinab
    27/02/2020 at 9:16 pm Permalink

    Suzana, lijepa gazela koja me se izuzetno dojmila koliko smo nemoćni pred nekim stvarima.
    Lp.:)

  4. Aljoša
    Aljoša
    28/02/2020 at 1:20 pm Permalink

    Pregršt lijepih pjesničkih slika, bravo Suzana 🙂

  5. Suzana Marić
    Suzana Marić
    29/02/2020 at 8:26 am Permalink

    Vaši lijepi i poticajni komentari su moj vjetar u leđa. Hvala vam, Očarani 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.