Vulkan u duši se budi erupcijom gnjeva, izljeva se tijelom
Topi ovo malo snage što je u udovima preostalo, noćas.

Valovi bijesa lome stijenu postojanu
Udarajući joj sljepoočnice poput čekića, noćas.

Srce se raspada u sitne žeravice
Što plamen srdžbe k nebu šalje, noćas.

Bol lancima um okiva,
Nemoć ruke lomi, noćas.

Gledajući strah u zelenim očima
Ponor svoje ralje otvara, noćas.

Poput zvijeri čeka
Da oglođe kosti razbacane, noćas.

Tišina se zlurado smije jer glas je zanijemio odavno,
Zavijanje njeno u praznoj sobi se čuje noćas.

A vrijeme klizi kapima kiše
Niz prozorsko staklo, noćas.
S:K:M