Osluhni me za malo
nešto bih ti prišapnula
i već ne znam način
kako se misao prevodi u
rijec
jalova biva želja
čista
živa
podatna
meka
u njoj sam cijela
do tebe nestigla
vazda u ničemu zatočena
nijema
Osluhni me
Tanka-More
Pogrešan korak
U plesu pred ponorom-
Kajanje duše .
Tmina odvlači ptiće.
Sa stijena galeb gleda.
S:K:M
Kovitlac
Ovlaš se oslanjam o šum
misleći usporit ću vrijeme
nemogućim se igram
osjećajući neumitni protok
to bezobličje daje mi se cijelo
Ne uzeh ništa
čemu skromnost
misao buči ljubopitljiva
odgovora nema
Japanski noh ( nô) teatar
http://www.avlija.me/eseji/marija-juracic-japanski-noh-teatar
Da me netko upita što znam o Japanu, vjerojatno bih spomenula one općepoznate stvari o kojima se znanje prikuplja sporadično, usput i slučajno, iz knjiga, časopisa i filmova. Spomenula bih Hirošimu, posljednjeg japanskog cara, djevojčicu Sadako i njezine ždralove, lijepo, napudrano lice gejše, skriveno iza šarene lepeze, mojim bi mislima projurili samuraji, kamikaze, ikebana, japanska ceremonija pijenja čaja, harakiri, haiku poezija, hiragana… i sve bi se to vrtložilo sa slikama strašne jakuze, Seiko satova, televizora, Kurosavina filma Rašomon… a sve te misli prekrila bih s tri pojma; ritual, tradicija, tehnologija.
Šutnja
Noćnu tišinu razgoni
glas mujezina
i zriju bijele šljive
Mjesec zalazi
pa se vraća
prohladan kao rastanak
Suza koja visi
na mom srcu
kao rosa na trnu divlje ruže
postaje sve starija
I sve je više bola u njoj
koji se ne može iskazati riječju
Jedino šutnjom
on se može naslutiti
