Razorno,
depresivno
sučeljavanje.

Kucka po –
smrskanom.

Nekoć,
cjelovitom
srcu…

Robovi
smo…

Trulog
tijela.

A gdje je
tu duša?

Daljina
nas, jede
iznutra.

Ne živim
zadovoljno.

Niti sam
ispunjena.

Svaki je
dan, kao
prethodni.

Ubitačan.

Bolan i
naporan.

Nedostaje
mi ljubav…

Koju nikad
nisam imala.

Barem ne…

U dovoljnim
količinama.

Voljela bih,
makar malo.

Biti sretnija.

Cijeniti
darove
nebesa!

Možda
tada…

Konačno
uvidim…

Koliko sam,
Bogu mila.

Pročitaj cijelu poeziju

Ostavi me noćas, samog,
ispod golih zvijezda
na srebrenoj cesti
nizvodno od tuge
i idi na vrhovima prstiju
da zametneš trag
Obuci hrabrost
nemoj suzama pisati pjesme
ne govori ništa šuti
ova beskrajna duša
u kojoj se budi djetinjstvo
će razumjeti sve
Ne pitaj kuda sam otišao
i ne iznosi srce na dlanu
slučajnom prolazniku
koji liči na mene
Nemoj me čekati
idi, putuj
ureži u koru breze
moje ime
na dalekom Kavkazu
napiši mi pjesmu
na nekom nepoznatom jeziku
zavoli me opet
i srešćemo se
na izgubljenom putu

Pročitaj cijelu poeziju

Malo šale, ali i zrno zbilje.
Mislim da se u svakom žitu kukolj krije
i da ni jedno mjesto
bez “reportera” nije.

.

SEOSKI REPORTERI
.

Ljudi moji, ovo nije trač,
ali ne smijem iz dvora izač’
da me stotinu očiju ne prati,
kamo idem, svi bi htjeli znati.
.

Sve zanima moje putovanje
kol’ko jedem i zdravstveno stanje.
Svi brigaju eto, moju brigu…
Ja u džepu čuvam za njih figu.
.

Neću figu javno pokazivat’
a niti se pred ikime skrivat’.
Živim život i boli me briga,
doć’ će svima na naplatu figa.
.

Kada kuham otvorim prozore
mirisi ih fini mukom more.
Nagađaju tada što se kuha;
hoće l’ biti na stolu mi kruha…
.

Zavist korjen od davnina ima,
ukorijenila se danas je u svima,
niko nikom baš po volji nije
ko da zloduh u svima se krije.
.

Vesel’ osmijeh i brdo kolača
zavidnome najbolja je plaća;
začepi im sa lakoćom usta…
Put putujem, a ulica pusta.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Čarobna Plava kuća

Jedrenjaka maketa

Okrenuta slikarstvu

Slike sopstvenog sveta

                  .

Cvet i krila leptira

Od šećera lobanja

Nestvarno spram istine

Fridina izmišljanja

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Ponekada se pronađem u tvom oku,
šćućurena, skrivena od svijeta.
U tom tamnom uglu pronalazim mir i utjehu.
Pronalazim onaj izgubljeni djelić sebe
koji u sebi krije toliko toga neizgovorenog, prešućenog.
Vidim se poput sjene lutajući bespućima sjećanja, dodirujući nježnim prstima
trnovite uspomene.
Vidim suzu u tvom i svom oku.
Bolimo se tišinom, ranjavamo njome srce, a ona postaje sve glasnija, moćnija…
Polako lijepi svoje pipke oko nas,
uvlačeći nas u svoje tamne ralje poput hobotnice.
A riječ je nijema, zarobljena na usnama.
Progovori!
Reci makar jednu riječ!
Bolna je i teška ova tišina .
Oslobodi me!
Oslobodi nas iz te čahure!
Pričaj mi… Molim te, samo pričaj mi….
Neka te riječi budu i nesuvisle,
samo ubij tišinu!
Ne dopusti joj da zaživi između zidova,
između nas, da se sama pretvori u zid.
Znam, ponekada je teško prozboriti pravu riječ u pravom trenutku, a da pri tom ona ne bude novi trn.
Znam, da mnoga pitanja moraju ostati neodgovorena, mnogi odgovori neizrečeni.
Znam, iako boli…
Znam…
Pričaj mi!
Ja znam slušati, naučila sam .
Upit ću svaku tvoju riječ poput zemlje koja žeđa za nebeskim kapima kiše.
Pričaj mi o; sebi, o nama, o ovom paklenom vremenu, o ljudima…
Ne želim danas slušati tišinu.
Bojim se praznine!
Zato, pričaj mi!
Neka tvoj glas ispuni moju dušu.
Molim te, nemoj šutjeti! Pričaj mi!

• Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju