Kad se more i ja susretnemo
na znanom mjestu
samoća samuje
more tišinom pita
tko ti je ukrao osmijehe s lica
ne progovaram samo mislima
odgovaram
povrjeđujem sama sebe
dopuštajući nedopustivo
more šumi -razumijem
a je se malim
osmijehom nasmijem
Utjeha mora
Tama u duši
Omotana injem
među uštirkanim plahtama
gdje se tišina
otela tami
i pustila da
teku zjene
po hladnim koljenima
krv
pod noktima
u groznici
ječi
poput plime i oseke
razvlači dušu
po plićaku muljevitu
nije marila
za bijele ruže
i zipku
nadohvat ruku
samo je htjela
kose raspletene
na poljane nebeske
tamo gdje je
njegov osmijeh
zaspao
zauvijek.
Kutak uspomena
Naša mala sobica
suncem je obasjana,
kada sunce želi da
se skrije ono u njoj bdije. (više…)
