Luka se ne sjeća dana kada je odlučio ostati na otoku. Ustvari, ni sada nije siguran je li se radilo o svjesnoj odluci ili su ga povukle okolnosti. Zna samo da se to dogodilo  krajem onog ljeta u kojem ga je Maja ostavila.  Ljeto je godišnje doba u kojem ti se sve čini jednostavnim i bezbrižnim. Čini ti se da bi mogao živjeti na otvorenom, danonoćno se prepuštati moru i sanjarenju, živjeti u trenutku, ne misliti na sutra. Tako se Luka prepustio zavodljivom ljetu uživajući u svakom slobodnom trenutku. Obožavao je dokolicu. Mogao se ispružiti na provi svoje malene barke i satima buljiti u more. Ponekad tek, onako usput, pomisli na Maju. Dozvoljava sjećanju da se vrati, jer ono više ne boli.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Kad je istrčao na čistinu – obasjanu ne samo mjesečinom, nego i krugom u tlo zabijenih baklji – shvatio je da se nalazi u zmijskom leglu. Ne u bilo kakvom zmijskom leglu, bio je okružen stotinama kraljevskih kobri. Samo čudom dosad nijednu nije nagazio. Okruživale su ga, uzdižući svoje široke, plosnate vratove. Oprezno su mu se približavale. Bio je izgubljen. Očekujući najgore, misleći da halucinira, začuo je tihu pjesmu. Nije bio privid. Glas koji je dolazio iz tame postajao je sve čujniji. U krug je stupila dugokosa djevojka, obasjana uzgibanim odsjajima plamenova. Njezino amazonsko, polugolo tijelo izvijalo se usporenim ritmom, slijedeći hipnotički napjev. Obuzela ga je želja da legne i usne, ako treba i zauvijek. Ništa mu više nije bilo važno. (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Dan letnjeg rituala,

nailazak parade,

konfete i girlande,

dolazak karnevala. (više…)

Pročitaj cijelu poeziju