Srčane dvojbe
Što bi bilo kad bi bilo,
oduvijek je srce snilo.
Što bi moglo,
bi l’ što pomoglo? (više…)
Venecijanka
Raspust duž Italije
kao fatamorgana,
divna slika Lučana –
slučaj imitacije.
Platno ,,Venecijanka”,
kupola balustrade,
skladno kretanje zvezde
naspram Crvenog zamka.
Niz raskošnih brestova,
tajna sedam velova
pri nestvarnoj prilici.
Osmeh ,,Venecijanke”
dok on hita ka slici –
postajuć’ deo slike!
Pianissimo possibile
Ima onih noći prosinca
kada misli zagrli neka posebna sjeta.
Usmjeriš pogled na ulicu, posve praznu
ostavljenu tišini noći
namah,
samo ti priđe taj drhtaj želje,
to čuvstvo dodira hladne mekoće
postaješ rižin papir.
Odnekud, kao u snu,
jedva čujno, u trenu,
zašušti tišina.
Vidiš
spustila se meka, bijela prašina.
Paučina od bjeline, uronila
u tvoje oči od zimske cakline
pa nježno njiše,
leluja,
razliva nebom i tlom
razastire bijelu, svjetlucavu ljepotu
u tebe,
tka divotu!
Pritajiš još bliže prozoru lice
opčinjen i smeten čarolijom zime, što se ljulja,
pa izustiš samo
-pahulja!
Sjeta jedne pahulje
Lebdjela je danas ponosna, vesela
anđeoski b’jela i raskošno nježna,
padala je hrabro, bljeskajući c’jela
prva ove zime, pahuljica snježna.
Blještala je plaho i šaptala tiho:
“Gledajte me djeco što sam b’jela, čista,
sletjet ću vam sada na to malo uho
jer mi lice snježno i na njemu blista.
Da je malo više, danas bilo sreće
ja bih još i sada bljeskala vam oči
al’ me ova zima baš ni malo neće
sljedećeg me trena u kapljicu toči.
A da je k’o nekad, više zimskog raja
igrala bih s vama veselo i čilo,
igricama našim ne bi bilo kraja
samo da je barem k’o nekada bilo.”
