U čamcu od čiste svile i zlatnog somota
Predgovor zbirci pjesama Ane Stjelja “Muzika tišine”
Kada se umjetnička nadarenost pojavi u nekoj obitelji, ona obično preskoči jedno pokoljenje, no u obitelji Stjelja to se nije dogodilo. Slikarica Ljiljana Stjelja i pjesnikinja Ana Stjelja, majka i kći, ukrstile su putove svog stvaralaštva i stvorile zvučnu melodiju poetske riječi i vizualnog zanosa.
Mjehur – roman, 2. nastavak
Četvrto poglavlje
Razina uzbune u Devetoj upravi Ministarstva obrane Agrama bila je podignuta na ljubičastu razinu. Po hodnicima je vladala kaotična užurbanost. Savjetnici su jurili kao sumanuti, noseći gomile obrazaca i izvješća za svoje dužnosnike. Natjecali su se, pokušavajući se izboriti za slobodne daktilografkinje. To je, uglavnom, bila nemoguća misija. Dužnosnici, kao i obično, nisu pokazivali sluha za probleme svojih podčinjenih. Imali su dovoljno svojih. Obavještajni podaci koji su dolazili izvana nagovještavali su, ne buru ili oluju, nego opći potop. (više…)
Bernarda Lusch “Vesna Parun – Ona koja je imala ruke djeteta” -izbor iz Diskursa
Najveća hrvatska pjesnikinja bila je najveća i u svojoj ljubavi i u svojoj boli, koja je od ljubavi neodvojiva. Jer “bol je dio njen, posječena lastavica, suza što glinu mekša, vrutak tajni.”[1]
Mjehur – roman u nastavcima
Prvo poglavlje
Glomazni želatinozni mjehur je počivao u Savi. Ugnijezdivši se u plitkim vodama Jaruna i Bundeka protezao je svoje naduto silikonsko tijelo od Jezdovca na zapadu do Šcitarjeva na krajnjem zagrebackom istoku. Mrveći u prah paviljone Velesajma, plazio je rubnim arkadama Jakuševackog groblja, izazivajući masivnu poplavu u području Prisavlja. Tamo već dugo nije bilo nikoga koga bi to moglo uzbuniti. Bezoblična masa divovske larve, nalik bjelanjku svježe razbijenog jajeta tek tu i tamo se nabirala, kao kad maestral mreška uljasto glatku površinu mora. Ali vjetra nije bilo, ni daška. Bili su to samo vanjski odjeci teško zamislivih fizioloških reakcija začetih negdje duboko u hladetinastoj nutrini. Sunčeve zrake nisu se odbijale od staklaste površine, kao da je glomazna tjelesina uspijevala u sebe upiti svu pridošlu svjetlost i toplinu. Začudo, na čitavoj površini, veličine brda od šestotinjak kvadratnih kilometara nije bilo ni naznake vegetaciji, ni traga prljavštini ili bilo kakvim otpacima. Mrcina je samo naizgled mirovala. Ukoliko ste pozorno promatrali rubna područja, mogli ste uočiti određene aktivnosti. No nije bilo preporučljivo suviše se približavati.
