Milan Drašković “Zvonimir Golob”

akrostih

Zamišljam te nagu u tom ljetu koje pamtim.

Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Odbacujem sve ono što ti prihvaćaš, smrti.

Na ulicama grada hladna koža guštera.

Između prolaznika nepomična praznina.

Mirna i šutljiva usta. Reci nešto, reci.

Ima li veće nježnosti nego što je moja?

Riječi osam izgubljenih stihova tražim.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Josip Ergović “Halli-Galli-Palli”

„Nisi WALL-e, nisi HAL… nego si PAL. Ma, baš…“ zlovoljno je mrmljao Dragec, napreskokce listajući manual deblji od Windowsa 10 For Dummies. Nije ovo bilo prvi put da ga šef zadužuje za iskušavanje eksperimentalnih prototipova softverskih naprednih tehnologija.

Propisno se ulogirao pa pristupio izboru jednog od PAL-ovih avatara s kojim će komunicirati sljedećih nekoliko tjedana. Menu je bio prepun najrazličitijih maštovitih likova. Već se bio pomalo zasitio hipersenzualnih ljepotica formiranih od komparativnih prednosti niza popularnih žena iz svijeta spektakla. Od milja ih je nazivao svojim himerama. Na kraju krajeva… nije li, ipak, morbidno istodobno općiti s očima Ace Daddario, nosom Jenny Lawrence, usnama Scarlett Johansson… da ne ulazim u detalje dijelova koje su avataru podarile, na primjer, Sydney Sweeney ili Demi Rose.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Milan M. Janković ” Iz dvostrukog ludila”

Dodirom umjetnika osobnost

se širi platnom,

pretjerujući i ističući

percipiranu stvarnost. –

Da li je to dobro iz lošeg,

ili je loše iz dobrog? (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Čitate 23. broj Diskursa, časopisa za kulturu, umjetnost i društvene teme

https://view.publitas.com/foi/diskurs-br-23/page/1

 

Pročitaj cijelu poeziju

Milan M. Janković “Žrtva užasa”

Noć je tamna, Mjesec je nizak,

hladnoća u zraku, jeziv je sjaj.

Vjetar grabežljiv lovi tajni vrisak,

nisam sam, strahuje mi osjećaj.

Hodam stazom, drveće me okružuje,

šuštanje lišća, proganjajuć’ je zvuk.

Koraci iza mene, oči nikog ne vide,

srce grud tuče, u njemu je buk.

Sjena se pomiče izvan vidokruga,

prisutnost je ovdje gluho doba noći.

Okrećem se pobjeći iz mjesta kruga,

al’ nemoćno stojim u njegovoj hladnoći.

To sablasno lice, grizuća je tuga,

njezin hladan zagrljaj tamu svjedoči.

Oči smrti, bulje u mene.

Zarobljen u smišljaju;

„Othrvat’ ću se zagrljaju.“

Al’ smrtnim tonom, dušu mi vene;

“Nikad ne odlaziš, jer oduvijek si sam”

Vrištim tuge koje nitko ne čuje.

Duša mi zgubljena, umorna.

Sudbina sad je tablica mi jasna,

u mračnoj šumi, smrt me ašikuje.

Zauvijek ću lutati, poput hodočašća,

korak mi ne poznaje polja žutog klasa.

Žrtva sam od mnogih žrtvi užasa,

koja se nikad kući ne vraća…

Pročitaj cijelu poeziju

Suzana Marić “Kako da te zaboravim”

Željela sam te zaboraviti

Da ne mislim na tebe više

Al’ uzalud sebe samo varam

Moje srce svoju priču piše.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

prev posts prev posts