chiaroscuro –
pod gavranovim krilom
bljesak groma
posestrimstvo smrti
sestro
nosi moju smrt
u grob tvoj
ko tat je posijah
sestro
nosi moju smrt
ja postah sunce
koje miješa boju čemera u dan
preda mnom svijet spušta vjeđe
i skriva svoju djecu u sarkofazima
sestro
zašto i ja ne mogu biti crv
koji u tundrama ruje lubanje leptira
zašto i ja u poljupcu nekog
proroka
ne mogu izdati svijet
kyrie eleison
kyrie eleison
(nisi me čuo nerođenu)
mene vjetar ne osjeća na obrazu
smrt
mednu i slatku
ništa ja o umiranju ne znam
krvi moja
kako se zoveš
(milosrđe je umrlo davno
davno)
zašto bježiš u omarama
Žala
sestri mojoj iz usta izvireš
i rominjaš među urlicima
o krvi moja
ništa ti o sebi ne znaš
kyrie eleison
kyrie eleison
(ne mogu više slušati Tvoj glas)
sestro
nosi moju smrt
ja sam sunce koje mora sakatiti
svijet
ČETIRI KAPLJICE
U jednu kap suze slane
skrila se tuga srca mog
u koju još samo stane,
tužnije pjesme jedan slog.
U jednoj kapi veselja
koliko sreće se slilo
koliko zahvala, želja
u njoj se samo zbilo.
U kapljici jednoj kiše
odraza puno je stalo,
ah, kako se samo njiše
ta kap, ogledalo malo.
U jednu kapljicu rose
skrio se svjež’ miris zore
i bezbroj blještavih zraka
što bude još sneno more.
Četiri kapljice pale
na moj topli ispružen dlan,
četiri kapljice male
još snivaju na njem’ svoj san.
Đurđica Brčić
Kako su se častili Matoš i Kamov – izbor iz Diskursa
Da su naši pjesnici voljeli komentirati tuđu poeziju i nalaziti joj mane nije ništa novo. Međutim, oni su to radili tako strasno, s tako puno žara da se pitam – čemu?
Ja volim Matoševu poeziju, ali i poeziju Janka Polića Kamova. I da je Janko Polić nakon Matoševih ocjena prestao pisati, bila bih uskraćena za spontanu snagu jedne Psovke ili Isušene kaljuže, a hrvatska bi književnost bila uskraćena za autora koji je, u književnom smislu, avangardno galopirao ispred svog vremena. (više…)
Vrijeme
I jeseni već prohujalo pola,
sunce se opire zrakama zadnjim,
voće jesensko pojeli sa stola,
sve bliže su dani, danima badnjim.
