Ankona; A. D. 1563.

„Dundo Marin!“ kriknula je trinaestogodišnja mršavica, da bi u žustrom naletu uzjahala pridošlog gosta, postarijeg duhovnika koji je,
leđima okrenut i pognut, naređivao sluzi kamo da odloži svu silu poklona što su ih zajedno unosili u predvorje.
„Nȋke, dijete! Kako si uzrasna!? Evo sam ti donio nješto prateži.“ Dum Marin joj pruži divovski paket, bogato urešen zlatnim viticama. Viseći mu o boku – čvrsto ga obgrlivši dugačkim nogama – djevojčica je čupkala neukrotivu draču njegove prosijede kose i povlačila ga za krupan, istaknut nos, ne hajući za poklone.
„Nijesam već dijete! Kako mi možeš tako nešto rijet!?“ (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Ja sam njemu jedno davno jučer,

zrno sjete tek jednoga sutra,

samo topla prohujala večer,

snena zjena nekog davnog jutra.

Postadoh mu požutjela slika,

album jedan što vr’jednosti nema,

sjena žene nevidljivog lika,

na usnama samo slova n’jema.

A on bio, meni sve na sv’jetu

sjajna zv’jezda mnogih mrklih noći,

nježno krilo leptira u letu

slap pjenušca što se čašom toči.

Svaka riječ, meni kap veselja

pogled njegov, nova zraka sunca,

ruka nježna najljepša mi želja

osmjeh vr’jedan i tisuće unca.

Bilo jednom, sve zameo vjetar

k’o da nikad voljeli se nismo.

Sad k’o pčela kad ne nađe nektar

izgubljeni u svemiru mi smo.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

 Teško je reći je li ona magična ljepota žene u koju se gleda zadivljeno, koja očarava i zaustavlja disanje blagoslov ili prokletstvo, posebno ako nije isprazna, ako je začinjena živim duhom i talentom, Donosi li svojoj vlasnici sreću ili tka zlosretne niti u koje jE zaplete i odvuče? Što je ona donijela Cvijeti Zuzorić, Dubrovkinji, renesansnoj ljepotici i pjesnikinji?

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju