Bilo je ljeto ili možda proljeće,
više se ne mogu sjetiti,
sreli smo se na nepoznatom mjestu
i pričali dugo, dugo
tražeći naša srca
koje je ukralo vrijeme
ta nevidljiva zvijer
Bila je zima ili možda jesen,
više se ne mogu sjetiti,
noć je letjela iznad grada
kakva noć
Padao je snijeg boje višnje
po tvojoj kosi
I čula se muzika
Na raskrsnici vjetrova,
nevidljivim mastilom,
napisali smo pjesmu
o nama
i zaplakali
Jer onaj ko voli suze ne krije
Potamnjeće srebro , dotrajaće riječi
zlato će igubiti sjaj
vrijeme
ta nevidljiva zvijer
ukrašće stih iz ove pjesme
I nemojte se bojati ako odjednom,
noću , čujete čudan zvuk,
sve je redu , upravo su se otvorile
stare rane

Pročitaj cijelu poeziju

Pomisliš li ikad

da zavezan osmijeh

nosi posebno zapetljanu tugu

koja sa sve većim

brojem publike

sve tiše i tiše

ispušta bolni lelek

dok masa

uz gromoglasan aplauz

grohotom

se smije

ne vidjevši,

ni kad

kroz oko

beznađe

kao talog hrđe

proviri

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Noćima je Rama sanjao uvijek isti san. Zahvatio bi duboko među svoja mišićava, rutava stegna. Avaj, tamo ne bi pronašao ništa! Samo taj sićušan nabor nježne, svilenkaste kože. Slatka jeza prožela bi mu tijelo. Već sljedećeg trenutka jezdio je, nisko pognut, na leđima svog najvatrenijeg pastuha. Čvrsto bi koljenima obujmio konjske sapi. Vranac bi se iznenada propeo. Čitav svijet eksplodirao bi tada pred Raminim zaslijepljenim očima. (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju