Josip Ergović “Riječ – dvije o Vidrićevoj sceničnosti” – izbor iz Diskursa
VIDRI?, Vladimir
TEATRALNOST I TEATRALIJE
Teatralnost
Prvi prizor:
Kavana u centru Zagreba. Mlad pjesnik, lijep kao antičko božanstvo, zanesen … zvonko i teatralno izgovara svoje stihove. Ovladao je prostorom i publikom. Vatreni aplauz! Supijani, zadrigli kućevlasnik iz Gornje Ilice, recimo gospon Blazina, prilazi mu i nekontrolirano ga privija na … trbuh.
Blazina: „Ste ga čuli!? Tu pred nami! Upravo sad! Milica … mam jednu kupicu za našega poeta!“
Bez Tvog svjetla
Bez Tvog svjetla otvrdnu srca.
I bez sunca hladan je kamen.
Varka mraka u njemu bunca,
čeka daleke zvijezde pramen.
Tko smo i čemu u usudu stada
ako nas vječnosti ne grije plam?
Čemu trud i bivanje tada,
na okupu skupa, a svatko je sam?
U izbi mračnoj bez ijednog lica
i Tvog svjetla da laži sruši,
okiva ledom prokleta tmica,
strašna praznina gnječi i guši.
Što smo mi bez Tvog svjetla?
Oklopi kruti hladnoga sjaja.
Krijesta da zoru najavi bez pijetla?
Zalud nam svaka nada bez raja.
Marija Juračić “Larpurlartist Vladimir Vidrić” – izbor iz Diskursa
VIDRI?, Vladimir
Teško da postoji veći poklonik pjesničke ljepote od Vladimira Vidrića. Nije ju stvarao samo svojim pjesmama. Disao ju je cijelim svojim kratkim, ali punim životom.
Gotovo da je nemoguće pomiriti njegova dva lica. Profinjen i diskretan u poeziji, buntovan i neukrotiv u javnom životu. Iako se već u nježnim godinama bacio u buran politički život Hrvatske, nije došao u napast da piše protestne pjesme protiv režima, što bi se moglo očekivati. Poštivao je najviši poetski zakon larpurlartista da poezija ne smije stajati u ničijoj službi, pa ni u službi društva. Poezija je toliko lijepa i uzvišena da se uzdiže iznad svega i postoji samo zbog sebe i svoje ljepote. Stvarao ju je za sebe, za veselo studentsko društvo prijatelja, stvarao ju je za ljepotu i one čitatelje koji će je, i nakon dugog protoka vremena, znati osjetiti.
