Umirila su se moja polja
Ispod zlatnog Sunca snivaju
Možda sanjaju vremena bolja
Možda suzu u travi skrivaju. (više…)
Objavljen je novi broj časopisa “Enheduana”
Zahvaljujem Uredništvu časopisa “Enheduana” što je objavilo odluku Hrvatskog sabora kulture da komediji “Legalisti” dodijeli Pohvalnicu i izvrsnu recenziju art., dr. sc. MIRE MUHOBERAC, sveučilišne nastavnice, teatrologinje, kazališne kritičarke, akademske dramaturginje i redateljice, kroatistice i komparatistice književnosti.
https://enheduana.wixsite.com/enheduana/knjizevni-casopis-enheduana
U strahu su velike oči
U kasni noćni sat
Čuje se tihi šapat:
“Pssst, iz ormara nešto vreba,
Pokriti se dobro treba!”
Već je gluho doba noći
Velike su dječje oči.
Strah je sada od sna jači
I pod deku se zavlači.
“Uh, pa gdje je mama sada?”
Ona im je zadnja nada
Da svjetlo upali
Čudovište da “razvali”!
Ali mama sada spava
Spavaju i dva mala lava.
Stražarili su cijele noći
Zorom san im sklopi oči.
djeca.hr
San o suncokretima
Sanjao sam te
u polju suncokreta
negdje na kraju duge
U očima ti sunce
na usnama osmjeh
u duši nespokoj
Nisam bio tamo
da ti otpjevam pjesmu
u kojoj si ti, sunce i vjetar
Nisam bio tamo
da te odjenem u haljine tanke
tijelo da se kroz njih sluti
suncokreti da se za tobom okreću
Nisam bio tamo
da zaustavim vjetar
da ga zamolim
da ti odsvira pjesmu
u kojoj plače jedna violina
Nisam bio tamo
da ti uberem suncokrete
da napravim fotografiju
da sakupim snove
koji mirišu na šafran i cimet
Nisam bio tamo
nisam došao u taj san
sakupljao sam stihove za ovu pjesmu
Bilješka br .3
U zoru kad svijet još nije zakotrljao dan prepuštam se mislima o tebi.
Mila moja ,ne mogu ti blizu ,ti razumiješ i znaš kako nas dijeli neka zlokobnica.
U ovo doba ti
miruješ na rubu postelje u tišini jutra pripremajući se na prvi korak .
Tvoje sam dijete činim to isto samo na drugom mjestu.
More me uvažava lagano se mreška i mrmori
Ribice one sitne jatom pokazuju prvim sunčanim zrakama svoje hrbate,
dok ih to isto sunce ne primora svojom snagom na bijeg u dubinu.
Brodice u daljini poput bijelih pjega miruju. Mirujem i ja, samo mislima putujem .
Tvoje sam dijete, zapisujem a ti pamtiš .
Pamtiš kako bi mi neumorno pričala. Podižem pogled ne bih li ga zakačila o nešto
i prevarila emociju i suze, tješeći se to je samo slana bol – proći će.
Ispod lijevog stopala na strani od srca opipljiv je crnobijeli oblutak .
Učini mi se kako čujem te :
Ti si moje dijete uzmi kamen ,stavi ga na dlan, znam da znaš svijet je baš takav
I zato baš u inat uživaj dan
