Sanja Beraković “Ljubavnici” izbor iz Diskursa
Zbog davnih grijeha protjerani iz smrti
vratili su se i pronašli nas.
Ponovno smo oživjeli njihove duše,
izabrani između svih.
.
Žive u nama i nagrizaju nas iznutra.
On ponovno odlazi.
Ona ponovno plače.
Grle se, rastaju,
ubijaju u istoj čežnji.
.
Vrijeme je ionako samo okvir slike,
ne može uspavati njihove zaljubljene duše.
Lorena Vojtić “Prigovori”
Više se
mrzimo
nego
što se
volimo.
Puno je
jada bilo.
Za ovih
godina.
Talog se
skupio…
Ostaje
samo
ljutnja.
Inat,
prkos
i zloba.
Suzana Marić “Umorna od traganja”
Odustajem…
Ne mogu više trčati za vjetrom,
sa željom da u njemu čujem tvoj smijeh, tvoj glas.
Umorna sam od traganja, za tvojim licem
između tisuću nepoznatih sjena
koje me bez riječi šibaju pogledom.
Klonem od umora i beznađa
jer ti si negdje tamo
šutiš, skrivaš se od moje čežnje
poput Lune iza crnih oblaka.
Gdje si? Kome poklanjaš svoje riječi?
Kome pjevaš pjesmu utjehe?
Ponor crni tajnu krije
u njemu je kletva pravednih
riječi neizgovorene.
I bol je u njemu,
satkana od otrovnih iglica
koje dušu nepovratno truju.
Gdje si ti?
Izgubila sam te u trenu.
Nestao je tvoj lik u sumaglici tajni
jednog kasnog ljeta.
Evo, već na jesen mirišu praskozorja,
dočekujem ih budna
jer sam te u snovima tražila uzalud.
Ni u snove mi više ne dolaziš.
I opet boli.
Ali, odustat ću…
Prekinut ću traganje za tobom
Jer beskonačna pitanja
u glavi mi košmar stvaraju
a pitati te ne mogu.
Ako poželiš vratiti se…
Tu sam!
Tajanstvena je staza ljubavnika sudbinom zarasla.
Zovi me! Neka ti srce tamo negdje pokaže vrata povratka.
Vrati se! Ispucalim usnama dozivam te… Pogledom suznim tražim te…
Umorna od traganja čekam tvoj glas !
SUZANA MARIĆ
San o suncokretima
Slika: Vincent van Gogh
Sanjao sam te
u polju suncokreta
negdje na kraju duge
U očima ti sunce
na usnama osmjeh
u duši nespokoj
Nisam bio tamo
da ti otpjevam pjesmu
u kojoj si ti, sunce i vjetar
Nisam bio tamo
da te odjenem u haljine tanke
tijelo da se kroz njih sluti
suncokreti da se za tobom okreću
Nisam bio tamo
da zaustavim vjetar
da ga zamolim
da ti odsvira pjesmu
u kojoj plače jedna violina
Nisam bio tamo
da ti uberem suncokrete
da napravim fotografiju
da sakupim snove
koji mirišu na šafran i cimet
Nisam bio tamo
nisam došao u taj san
sakupljao sam stihove za ovu pjesmu
.
Napisao: Rijad Arifović
Jasmila Talić-Kujundžić “Put me čeka”
Pakuješ stvari u kutije, kofere i vreće
Duša ti stoji dok se tijelo kreće
Zar da baciš u smeće
Uspomene i sjećanja
Zar da ti budno biće sanja
Snove u međuprostoru
Zar da ubrzavaš vožnju sporu
Na putovanju gdje su predasi nužnost
A ronjenje i propitivanje dužnost
Iza tebe ostaju zidovi i prazan prostor
Stranac u tebi hoće da krikne: “Otpor!”
Ali stoji začuđen svojim tijelom,
Zvukom, zrakom, planetom cijelom.
.
Korakneš preko praga
Tvoja duša ti ipak postaje draga
Jer tiho ti šapuće: “Neću te napustiti.”
Taj tren uspijevaš pustiti
Ono što si držao grčevito
Gledaš svoje dlanove izranjavane
Od užeta kojim vukao si gomile naslagane
Osjećaš se nešto lakše dok ulaziš u drugi stan
Noć se pretače u dan
Dan se pretače u noć
Sjedaš, dišeš, ne moram odmah znati kuda ću poć’,
Ali sad znam da moj put pobjeći neće.
