Čini mi se da imam amneziju, jer ne sjećam se života prije 1992. godine. (više…)
Kosa puna očiju
Dugo su ležali na tamnoj zemlji
moja je kosa tamnija od zemlje.
Noć krvari kao crna trešnja
moja je kosa crnja od trešnje.
Hladni poput ogledala
i zrcalni kao pamćenje
vrijeme je,
ali ga oni ne vide!
Oni, ne vide vrijeme!
Postoji čovjek. Ja imam njegove oči
on je slijep
( u prah nam kosti povija )
postoji jedan pas, duplje mu kao grobovi
( on ne vidi to vrijeme ).
Odveli te golu Vragu dvodušnom.
Moja kosa puna je očiju.
Pakleni plan
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=190227
piše: Marija Juračić
Kinezi su polako osvajali naše tržište. Dolazili su u početku s jeftinom robom i onim dućančićima u kojima ste sve mogli kupiti po dvanaest kuna. Posprdno smo govorili o njihovoj robi, jer bi njihovu igračku dijete rastavilo prije nego neku domaću.
I mediji su nas upozoravali da su neke iz Kine uvezene igračke otrovne, ispuštaju otrovnu boju koja će otrovati našu djecu. Pune su formaldehida i ftalata, kemijskih spojeva koji su jednako štetni kao i azbest.
Onda smo se smijali prvom kineskom automobilu koji se prilikom testiranja, pri zabijanju u zid potpuno razletio. Nije se onako fino zgužvao kao drugi automobili.
I dok smo se mi rugali, oni su radili. Nisu štedjeli na znanosti, pa njihovi tehnološki i građevinski uspjesi moraju zadiviti. Automobilska industrija se razmahala, javili se i prvi leteći automobili, a govori se da im i najmoćnija država na svijetu duguje golemu sumu novaca.
Sve je to za ostatak svijeta vrlo nepovoljno, izaziva strah, pa se panično traži izlaz.
A tko traži, taj i nađe. Lijepa Naša. Ona je rješenje. Velike suprotstavljene sile otkrile su malenu Lijepu Našu kao moćno oružje koje će sve stvari dovesti u red.
Zaustaviti kinesku ekspanziju. Stvoren je pakleni plan za uništenje njihove ekonomije. Pozvani su eksperti na tom polju. Nema boljeg oružja za uništenje bilo čije ekonomije od naše birokracije. Neka samo dođu.
Nakon mosta neka naprave željeznicu, preuzmu Uljanik, Treći maj, dajmo im sve što zatraže, pa kada dobro zagrizu, samo isturimo naš birokratski, neuništivi aparat.
Bit će im to prvi poslovi na kojima će zaraditi gubitke, ekonomski propasti, ali će zauzvrat nešto i naučiti. Shvatit će kako se stvaraju nove firme – kćeri na strvini firme – majke, kako je bog prvo sebi bradu stvorio, pa menadžeri mogu makinacijama doći do pune šake brade, shvatit će kako se kupuju nagibni vlakovi koji se ne smiju nagibati, koji mogu juriti, ali neće, kako se željeznička pruga jednostavno prekine, zašto izgradnja stotinjak km pruge po već postojećoj trasi treba trajati 11 godina, zašto cesta, bez ikakvog upozorenja, odvede vozača ravno u duboko, akumulacijsko jezero, i zašto smo izgradili divan most kada nema pristupnih cesta… Zašto, zašto, zašto…
Neka bude jazz … i bi jazz
U prodavaonici ploča
između
Nat King Colea i John Coltranea
dogodila nam se smrt. Na svijet su bacili
tamu,
upregnuti satovi – mi gledamo vrijeme
kako se gubi u sinkopiranom
ritmu
( neka tvoje oko bude svjetlo u crnom )
taj zvuk kamen pretvara u prašinu.
Negdje tamo ja spavam pored njihovih srca,
a ovdje ti se naginješ k meni –
ili je to možda obris nečijeg kontrabasa.
Premještanjem u drugu točku prostora
ja neću da budem nepromijenjen
ne.
Svi grobovi stoje otvoreni :
vi ste ih otvorili.
Neka bude Jazz … i bi Jazz.
