U ranu zoru praćen tišinom
ispisujem pjesme bez riječi i rime
u kišnoj ulici nepoznatog grada
i prkosim sjećanjima
koja me vijekovima progone
Ostavljam za sobom
pješčane gradove
kao ptica selica
slijećem na tuđe prozore
i uživam u izlascima sunca
Tek kasnije budi se grad
priznaje da je opet
sanjao o tebi i pita se
kuda idu usamljeni ljudi
Ne trudim se da pronađem odgovor
puštam kiše da pjevaju umjesto mene
i tražim dječaka u sebi
Kuda idu usamljeni ljudi
Notre-Dame
U raljama vatrenim zarobljena
Nekada postojana, ponosna
Starica ruke prema nebu pruža
Kroz oblake sive
Vapeći, moleći
U svojoj boli
Sada krhkosti i nemoći svojoj
Nestaje
Nestaje zbog volje ljudi
Ili pak kazne Nebesa
Nestaje
Nestaje diva pred očima čovjeka
I zvona su zazvonila
Posljednji puta
Kroz plamen
Kroz dim
Kao vapaj
Kao opomena
jutarnji.hr
