Buđenje
Kako jutro slatko miriše
U tvom zagrljaju dočekano
Poljupcem pozdravljeno
Očima zelenim ispunjeno
Dok noć ruku pruža
Hvatajući moje snove
Što poput leptira lete
Nad uzglavljem mi
Jutro miriše
Tako toplo
Tako sunčano
I puno ljubavi
Otvarajući prozore novom danu
U kojeg ćemo zakoračiti
S rukom u ruci
S .K .M
Suza nemoći
SUZA NEMOĆI
Pitam se
nisu li nebesa postala drugi
Getsemanski vrt
gdje sjede
Otac i Sin posve nijemi,
pitajuć se
kako je moguće
da patnje
natopljene krvavim kapima znoja,
sva surovost,
vapaj,
agoniju boli u ispijanju
kaleža smrti prikovanog Sina
nisu bile dovoljne
da svijet bude onakav
kakav je trebao biti,
posve slobodan i radostan
a ne ambis patnje
gdje ogrezla srca caruju
u močvarama pohlepe i mržnje.
Pitam se,
da li ponovno
u tišini duše žalosne
Sin pogledom kaže
Abba, oprosti im, ne znaju što čine
na što Božje oko
postade ljudsko
i pusti suzu
nemoći
On upravlja mu korakom
Mala poštenja prema sebi nužan su silazak u dubinu
jer tamo su staloženi monolozi, jedri od onih neophodnih,
rasterećujuće završnih riječi koje nismo htjeli s nikim
dijeliti.
Priznajemo li tako hrabrost ili kukavičluk? Tišina
se prelama nad pitanjem umjesto pljeska.Čuđenje za
kratko,samo do prihvaćanja bljeska one prvotne misli:
srce bira put, a On upravlja mu korakom,
uvijek.
