Ne zovi me nikad imenom

Još samo miris čoveka imam
Smrt je dobila moje korake
Pod mojom kožom umrlo je iznajmljeno drveće
Družim se samo sa čekanjem
I pitam se
Koga si to mojim očima ljubila

Ni oči više nemam

Ne zovi me nikad imenom
I oprosti što te drugačije od svih sanjam

Kada bi mogli ponovo da budemo stranci
Dovoljno stranci
Da se ponovo oživimo pod kožom

Da poverujem da su sve pesme moje
Samo cvetovi koje si volela
Cvetovi koje sam tebi ubrao
Cvetovi ljubavi

Kada bi samo mogli ponovo da budemo stranci
Da ponovo imamo oči za ljubav
Da ozdravimo kada se pogledamo

Ali nismo stranci
I nemamo više oči za ljubav
Venčali smo se sa osmehom
Zauvek osuđenim na tugu

Ne zovi me nikad imenom
Da ne čujem koliko je mene u tvom glasu ostalo

Pročitaj cijelu poeziju

slatina.net

***

putuju misli

beskrajnim ravnicama

sjećanja žive

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

nekada je vrijeme značilo 

blagi pomak prema slobodi

iako su i tada pojedinci preskakali zidove

i zidovi su pucali

sada ih mahom svijaju u osmicu 

u elastično postojanje 

istina ionako ne dopire

trebalo bi je pustiti 

ne baviti se njome u hladnim noćima

trebalo bi pomaknuti kazaljke vremena

onako usput

otvoriti prozore

još ima svjetla

još ima 

Pročitaj cijelu poeziju

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=185157

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju