na spomeniku
dečije cipelice
nekorištene
Svjetlost
Širom otvorenog oka
pripravna čekam
dok do mene stigne
sva svjetlost dana
kako bih je obuzdala
u riječ zapretala
I prisluškivala
miruj samo miruj
došla sam i otići ću
sama
Vraški težak posao
probudila sam se s gorkim okusom u ustima između dva sna pojela sam vlastiti jezik palminim listovima bližilo se svjetlucavo more zatvorila sam prozore htjela sam hladnoćom koja je odjednom ušla u odaje odagnati gorčinu oblačila sam se sporo kao da oblačim djetešce misleći da ću zaboraviti na pauka ispod zavjese haljinu ipak nisam obukla dugo sam je gledala dok je nisam razrezala i pojela s komadićima ogledala u preostalim krhotinama nazirali su se ponori ništa nije plošno pomislila sam ta me misao nosila nepreglednim poljanama prolivene krvi tvoreći rijeku-sebe iz dubine izvukla sam sve potonule lađe s namjerom da ih obnovim bit će to vraški težak posao
Moj život
Moj život nije rijeka
on je more
koje pleše i talasima
mijenja lik nepoznatih obala
Moj život nije vjetar
on je oluja
koja toplim snijegom zasipa
ulice dalekih gradova
na kojima sam tražio svoje srce
i učio da gledam
ono čega nema

