Jednom, davno,
kad su cvjetale tikve
u bašči iza naše kuće,
a bosonogi dječaci,
zagledani u beskrajno plavetnilo neba,
maštajući o dalekim putovanjima,
na klupi ispod oraha
odbijali svoje prve dimove,
napisao sam malu pjesmu
I ostavio je da, u zbirci spomenara,
čeka neka bolja vremena
Poteklo je od tada dosta rakije
iz kazana našeg komšije,
a ja sam izgubio mnoge bitke
u ratu sa samim sobom
noseći u genima vječnu čežnju za morem
što je, ko zna kada, oteklo iza Karpata
napuštajući nas zauvijek
I tako, već, godinama
ne uspijevajući da prilagodim
svoju prošlost svakodnevnim potrebama,
poput tužnog vojnika
umornog od dugih marševa,
žalim za vremenom
kad misli su mi vrludale
stvarajući čudnovate konstrukcije
Na staromodan, nespretan način
držim u tajnosti svoje smiješne ljubavi
dozvoljavajući mašti da me,
s vremena na vrijeme,
odvuče prema neizvjesnim daljinama
tražeći mladost
da mi osvijetli put
poput velikog okruglog mjeseca
Tražeći mladost
“Tara” o monopolu nad sjemenom
Sjeme je život. Ono mora ostati opće dobro čovječanstva. Nitko ne smije imati monopol nad njim. Treba očuvati slobodu sijanja sjemena.
O ovom problemu razmišljali su i likovi romana „Tara“ već 2012. godine.
Hrana je bila ukusna i tako je fino mirisala. “Što uzgajate na poljima?“ pitao je Tragač. Markus je neko vrijeme šutio, a onda je ispričao priču:
Drugo se ne može
Dan u dan udjenut
tvori stvarno
neznano biva znano
branjeno ničim srasta samnom
i ništa se ne može
do prihvaćanja
