Poema o tapiseriji

Umiranjem skratiš prokleti dan
Patroklo prerušen
odlazi u borbu,
kao kostur što diše, ali još uvijek u grobu
poput stranca koji stoji na stanici praznoj.
Oni nikada nisu bili spremni na to
nikada nisu znali put do ideje
i uvijek slijepi
misle da su u pravu
oko im zvoni i satove usklađuje
prosipaju tamu
u noći bez mjeseca
ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Imaju pse velike, crne,
a periferija grada
njihov vječni je dom
možda posjeduju nešto ljudsko ( stvarno… )
možda rade u tvornici, možda prodaju Smrt.
Kada spusti se noć
oni mrlje su nebeske
kameleon u džepu naših starih kaputa,
lice u ogledalu
pred Bogom se topi
mi, ne spavamo – zabranjeno je.
Tko sam ja da im sudim
kada riječi su vjetar
gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Netko iznad kruga govori.
Odijeljen u svijetu
stojim s daljinom.
Ne ponavljaju svoje riječi
jer crveno im se vraća u promjenjenom obliku.
Pokušavaju san da pretvore u pijesak
bacaju srce
pravo na sredinu.
Hodaju po ničemu, galaksije se sudaraju
Smrt tako lijepa i posebna,
a oni tako obični i ružni.
Gledaju s prozora
i čekaju da se ZAUVIJEK prepolovi
dižu zastavu koju nikada nisu prihvatili
opijaju se teško,
mučninom hrane svoje bijedno biće.
Sutra će ponovo učiniti isto
ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Ti služiš mene
ja služim kamenje što leži na obali.
Naša djeca ovdje
njihova djeca, iza zida,
mnogo bjeloputija od naše
( slobodna su rođena, a plaši ih sloboda )
ti, ti sama
nosiš torbu punu gorkih uspomena.
Sedamdeset koraka
i sedamdeset ljudi što korake broje;
Ahilej više ne oplakuje Petrokloa
pomaže da se koraci izbroje.
Izlaze iz rupe
da olovo razdjele onima što srce nose oko vrata.
Dugo prije večeri. Kuda?
Smrt se zove ” ONI. “
Ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Šutnju, uzimam
zeleno, uzimam
i krv tamnu muljevitu.
Jedan čovjek nosi moje lice
čuva zmije ( razgovara s Venerom )
nosi mrtvo dijete i Smrt na svojim leđima.
Koža ti golubljesiva i bez sjaja
vjetrovi pušu kroz nas oboje.
Ima jedna žena koja nosi tvoje lice
ne odbacuje ga,
zakopava se u sebe. Zakopava. U sebe ponovo.
Njezina tišina i moja je tišina
niti jedna žila mojega tijela
ne može da umre bez tvoga odobrenja,
znaš, ja čitam tvoj pogled
tamo. Tamo pored
suhih listova.
Gdje? Tamo gdje duša ima slobodan pristup.
Slog po slog
ranjena pišeš pisma jeseni.
Ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Dubina
raste iz zemlje;
gledamo mećavu
i ožiljak što putuje.

Negiraju prošlost
gaseći budučnost.

U kući pored šume. Sjedimo.
Slušamo ploče zaboravljenih muzičara
( razgovaramo o sudnjem danu ).
Uđi ! Samo uđi !
Zrnasto – : On i ona
( izgubljeni u odjecima )
nisam mogao da prokrvarim do tebe
nisam se usudio.
Bila si zaokupljena dnevnim snovima
bila si nočnija od noći.

Život je samo zaborava vrijedan
oko, pukotina što razdvaja crno od svjetla.
Napisati ću dvije, možda i više riječi
( one nisu pokazatelj prave slike tebe ).
Jednoga dana kad poezija
umre, a pjesma mi bude
bez kamenja i zemlje
( svijet će da izgori poput
papirnatoga zmaja ),
jesti ću šljive, na tapiseriji
strpljiv –
jer znam da ćeš doći.

Tek tada ćemo znati
gdje ljubav odlazi ( kada je nema )
i kamo nestaju minute
naših izgubljenih sati.

7 komentara za "Poema o tapiseriji"

  1. salke
    salke
    11/10/2018 at 9:24 am Permalink

    Leane, ovo je nešto najmoćnije što sam pročitao. Kompozicija, metafore, izričaj, poruka. Onaj dio ljubavi koji se ponekad ne može izgovoriti, ti ga izgovaraš tako tanano, mudro. Oslikavaš osjećaje, iza ostaje tišina kao kod umjetničkog filma, al to nije film, to je POEZIJA. Bravo prijatelju!!!!!!

    Veliki pozdrav frende.

  2. Krebs
    11/10/2018 at 11:53 am Permalink

    Salke je u pravu jer ostahoh bez daha citaujci te sa Danteovim krugovima, veceri, Ahileju..to si ti koji pocevsi od naslova pa sve do kraja ove diiivne poeme drzis citaocu veliku paznju da ne propusti neki djelic ove poslastice. Jos sa tapiserijom od rijeci istkanoj !!Ovo su osjecaji koji se ne mogu opisati jer ovo je – umjetnost PUR!! Moj naklon ti!! LP

  3. Suzana Marić
    Suzana Marić
    11/10/2018 at 12:22 pm Permalink

    Tek tada ćemo znati
    gdje ljubav odlazi ( kada je nema )
    i kamo nestaju minute
    naših izgubljenih sati.

    U poemi je sve ono što volim .Sviđa mi se kada mitologija bude s ukusom upletena u pletivo poezije.Bravo,Lean !LP 🙂

  4. mirko1
    mirko1
    11/10/2018 at 12:54 pm Permalink

    Svake pažnje vrijedno! Bravo, Lean. Doista užitak.
    lpm

  5. easy rider
    easy rider
    11/10/2018 at 5:28 pm Permalink

    Kao da čitam nekog starogrčkog velikana iz zaboravljene ere…Fantastic!

    Pozz

  6. Marija
    Marija
    11/10/2018 at 7:27 pm Permalink

    Ta tapiserija stoljećima priča iste priče, s naoko drugim akterima. I šarolika je i glumi život, i ljubav se na njoj odvija, a sve odlazi i nestaje i to je jedino izvjesno. Sve se pretače u priču o životu. Zanimljivo pisano, svaki stih zaslužuje da se nad njim zastane.

  7. roverroverled
    roverroverled
    12/10/2018 at 9:46 pm Permalink

    Hvala na komentarima i čitanju.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.