Meko zaokružujem misao na ona tiha povjerljiva šaputanja,
 za koja nije postojao vidljivi razlog da ne budu glasni govor.
 Takvi kakvi su bili dostajali su  za razbijanje svih strahova.
 Onaj gorući smijeh u pola rečenice mijenjao je dan
 začinom koji je nedostajao prije ,bio dovoljan za danas
 i preostajao za  nailazeća jutra bez.
 Bilo je među nama i nejasne šutnje u kojoj smo prikupljali sebe
 a muk nas je umirivao čineći da nejasno ne opterećuje.
 Voljela  sam to  pripadanje trenutku koji nisam znala objasniti
 riječima ali sam osjećala to nešto između dva glasa
 Nedostaje to vrijeme kratko a silno puno, nedostaje.
 Sad nakon, snalazim se, otvarajući oči slušam kako se
 bjelasaju  osmijesi, pronalazim  to moje u njima skriveno nadahnuće.
 Remarkov obelisk popriječen  u meni ne dopušta  glavi prema dolje.
 S toga  moj hod gura ponos ispred sebe produžujući sate u kojima
 znam izmaštati prošle trenutke sretna što pripadam sebi.