Pripadanje sebi

16 lipnja 2012 Autor: 10 Kategorija: Pjesma u prozi 

Meko zaokružujem misao na ona tiha povjerljiva šaputanja,
 za koja nije postojao vidljivi razlog da ne budu glasni govor.
 Takvi kakvi su bili dostajali su  za razbijanje svih strahova.
 Onaj gorući smijeh u pola rečenice mijenjao je dan
 začinom koji je nedostajao prije ,bio dovoljan za danas
 i preostajao za  nailazeća jutra bez.
 Bilo je među nama i nejasne šutnje u kojoj smo prikupljali sebe
 a muk nas je umirivao čineći da nejasno ne opterećuje.
 Voljela  sam to  pripadanje trenutku koji nisam znala objasniti
 riječima ali sam osjećala to nešto između dva glasa
 Nedostaje to vrijeme kratko a silno puno, nedostaje.
 Sad nakon, snalazim se, otvarajući oči slušam kako se
 bjelasaju  osmijesi, pronalazim  to moje u njima skriveno nadahnuće.
 Remarkov obelisk popriječen  u meni ne dopušta  glavi prema dolje.
 S toga  moj hod gura ponos ispred sebe produžujući sate u kojima
 znam izmaštati prošle trenutke sretna što pripadam sebi.

10 komentara za "Pripadanje sebi"

  1. dragica meyer
    16/06/2012 at 9:40 am Permalink

    znam izmastati prosle trenutke sretna sto pripadam sebi

    To je najvaznije Bobo. Jako dobre misli. Lep pozdrav 🙂

  2. Marija
    16/06/2012 at 10:51 am Permalink

    Remarkov obelisk popriječen u meni ne dopušta glavi prema dolje.
    Nikada nije dopuštao da potone u sebi. Boba, pišeš lijepe, zanimljive, lirski obojene pjesme u prozi. Možda imaš stvaralačkog dužeg daha za napisati pripovijest. Vjerujem da bi bila prava, zanimljiva. ja sam autor kratkog daha, izbacim emociju, ne znam drugačije, ali naslutim kad netko u sebi nosi i nešto više.Lijep dan toplog kamena i mora ti želim 🙂

  3. Jim Corbet
    16/06/2012 at 11:18 am Permalink

    U tvojim pjesmama često je prisutan tvoj pozitivni stav prema svemu, sviđa mi se to, pozdrav Boba !

  4. blueperlaa
    16/06/2012 at 11:26 am Permalink

    Bilo je među nama i nejasne šutnje u kojoj smo prikupljali sebe

    Boba, prelijepo izrečena misao. Ponekad je dovoljna zaista samo jedna snažna rečenica da me osvoji u tolikoj mjeri da djelo poželim do srži razumjeti. Upravo to skriveno nadahnuće daje snažan poticaj. Uživaj u svom stvaralaštvu.

    Veliki pozdrav !

  5. marissa
    16/06/2012 at 11:59 am Permalink

    Teško je ne prekapati po prošlosti.
    Boli, a opet ti uvijek zagrebeš po onome što je bilo dobro.
    Najvažnije od svega , ostala si svoja.
    Pozdrav!

  6. boba grljusic
    16/06/2012 at 6:37 pm Permalink

    Što drugo no svima djelić srca,
    moje psanje ovisi o dubini dodira ,pišem dok ne poravnam a dali mogu duže ,vjerojatno da ali treba mi trenutak za to ,trenutak odvažnosti,sad ga nema.
    uvijek mi je draže biti optimista no pesimista i nadati se ,uvijek kopam po prošlosti i pamtim lijepe trenutke tako je valjda lakše ,hranim se njima u svakom danu ,i opstajem
    lijep vam pozdrav svima

  7. svjetlost
    16/06/2012 at 7:13 pm Permalink

    “Bilo je među nama i nejasne šutnje u kojoj smo prikupljali sebe
    a muk nas je umirivao čineći da nejasno ne opterećuje.” Gotovo nasumce izdvojih nešto od ovog odličnog uratka.

    Maestralno ovo radiš, Gogo!

    Pozdrav

  8. stefi
    16/06/2012 at 8:26 pm Permalink

    Odlično Boba, treba znati pripadati sebi.pozdrav.

  9. Marko Grubesic
    17/06/2012 at 5:39 am Permalink

    Sama i svoja…To okretanje sebi pomaze nam da uvidimo da nesto vrijedimo.Kazu tko ne voli sebe, ne moze ni druge voljeti 🙂 Odlican uradak Bobo.
    Lijep pozdrav!

  10. nemirna
    17/06/2012 at 9:20 am Permalink

    S toga moj hod gura ponos ispred sebe produžujući sate u kojima
    znam izmaštati prošle trenutke sretna što pripadam sebi.

    ovo mi se posebno sviđa….lijepo

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.