I bi jedan razgovor izmedu mene i tebe, spontan , iskren i bi rečenica koja se  izdvojila
i nametnula. Rečenica koja se taložila  vremenom, kristalizirala se  te  postala jasna, opako jasna.

Morala sam je prihvatiti kao istinitu.
Skrivenu među drugim rečenicama koje si tog popodneva prosipala mi u lice poput  mlake kiše.
Razgovorljivu slušala sam  te jer za drugo mi nisi davala priliku a meni je godila moja
nijemost . Punila si sve prazno moje , odagnavši  opasno,  očito ne shvatajući što činiš .
Hodale smo prema znanom mjestu  usporenog koraka  brojeći prijeđeno ne odveć ozbiljno.
I sad te čujem ;  “Znaš prijateljice ti moraš početi voljeti sebe”
Zvučalo je  bezazleno kao usput izreceno nehajno, prepušteno meni da odlučim hoću li  je
pamtiti ili zaboraviti
Nisam namjeravala ni jedno ni drugo . Imala sam zalogaj ali ne i glad
te sam spremila  dato mi u neki od unutrnjih  džepova svog nesvjesnog.
I dalje si govorila gledajući ispred sebe: “Jer kad priznaš ljubav prema sebi imat ćeš
je i za druge možda ceš se davati po malo ali bit ce snažno, vjeruj mi”
Nisam ti vjerovala i mislila sam da nikad i necu. To što si  govorila sličilo  je na
sebičnost. Svjesno sebična nisam htjela biti.
U danima iza u trenucima samosti kada su mi  misli kolale  znanim  nezustavne
oslobođene obzirnosti ,  sve glasnije i sve  jasnije zvučala je  tvoja recenica.
Materijalizirala se i  blistala poput kristala ovješenih o nit. Čigrasto mi se vrtjela
ispred očiju izazivala. Nije se dala ne misliti, ne prihvatiti, ne voljeti kao istina
lijepa, snažna, mocna. Jučer sam je mislila, danas je mislim,  i sutra ću je misliti.
Mijenja me
Druga sam i drugacija.
I rekoše mi da me vole takvu neki koje ja volim.
Sve sam ti rekla pišuci ti ovo pismo tek da znaš da sam te poslušala
bilo je lako pisati ti priznanje  tako lako jer te nije tu .