I bi jedan razgovor izmedu mene i tebe, spontan , iskren i bi rečenica koja se izdvojila
i nametnula. Rečenica koja se taložila vremenom, kristalizirala se te postala jasna, opako jasna.
Morala sam je prihvatiti kao istinitu.
Skrivenu među drugim rečenicama koje si tog popodneva prosipala mi u lice poput mlake kiše.
Razgovorljivu slušala sam te jer za drugo mi nisi davala priliku a meni je godila moja
nijemost . Punila si sve prazno moje , odagnavši opasno, očito ne shvatajući što činiš .
Hodale smo prema znanom mjestu usporenog koraka brojeći prijeđeno ne odveć ozbiljno.
I sad te čujem ; “Znaš prijateljice ti moraš početi voljeti sebe”
Zvučalo je bezazleno kao usput izreceno nehajno, prepušteno meni da odlučim hoću li je
pamtiti ili zaboraviti
Nisam namjeravala ni jedno ni drugo . Imala sam zalogaj ali ne i glad
te sam spremila dato mi u neki od unutrnjih džepova svog nesvjesnog.
I dalje si govorila gledajući ispred sebe: “Jer kad priznaš ljubav prema sebi imat ćeš
je i za druge možda ceš se davati po malo ali bit ce snažno, vjeruj mi”
Nisam ti vjerovala i mislila sam da nikad i necu. To što si govorila sličilo je na
sebičnost. Svjesno sebična nisam htjela biti.
U danima iza u trenucima samosti kada su mi misli kolale znanim nezustavne
oslobođene obzirnosti , sve glasnije i sve jasnije zvučala je tvoja recenica.
Materijalizirala se i blistala poput kristala ovješenih o nit. Čigrasto mi se vrtjela
ispred očiju izazivala. Nije se dala ne misliti, ne prihvatiti, ne voljeti kao istina
lijepa, snažna, mocna. Jučer sam je mislila, danas je mislim, i sutra ću je misliti.
Mijenja me
Druga sam i drugacija.
I rekoše mi da me vole takvu neki koje ja volim.
Sve sam ti rekla pišuci ti ovo pismo tek da znaš da sam te poslušala
bilo je lako pisati ti priznanje tako lako jer te nije tu .
20/05/2012 at 3:51 pm Permalink
Boba, imaš divan dar zanimljive naracije koja se plete naoko oko ničega, a ustvari oko vrlo bitne odluke- mijenjati neki svoj dati okorjeli stav. I naoko se ništa ne mijenja, a dinamika radnje je toliko naglašena da se tekst čita u dahu. I istina je, lakše je misli napisati, nego izreći ih direktno u nečije oči. Lijep pozdrav Boba. 🙂
20/05/2012 at 4:03 pm Permalink
O danas si se bas raspisala Bobo, ne skrtaris 🙂 Odlican uradak!
Lijep pozdrav!
20/05/2012 at 4:13 pm Permalink
Da, pismo je lakse pisati, kasniji susret ispunjava trajalu prazninu
jako dobro Bobo 🙂
20/05/2012 at 5:59 pm Permalink
Tko bi rekao da Boba zna biti i opširna 🙂
prepušteno meni da odlučim hoću li je
pamtiti ili zaboraviti
Baš se lijepo izražavaš, pozdrav i 🙂 za tebe !
20/05/2012 at 9:47 pm Permalink
ako želimo promjeniti druge, prvo moramo krenuti od sebe
noć
SFD
21/05/2012 at 6:25 am Permalink
I to si ti toliko draga, toliko jednostavna, toliko lijepih riječi i moja vječna inspiracija promišljanja. Pozdrav ti, uz blagu kišu koja mi jutros godi, šaljem
21/05/2012 at 10:10 am Permalink
Ovo je izuzetno.
Taj veliki dar!
Oduvijek sam mu se klanjao!
Najljepši mogući pozdrav, Bobo!