Istočno od poljana dozrele riže

crnorotkinje

razdanjuju

plodnu vodu 

u kojoj bubri

pupkovina od geneze do genocida

stvorena iz zlata 

i moje kvarne krvi.

Sunčevim povezom

prekrivaju moju sljepoću

pred bezglavom djecom

koja čekaju biti rođena,

koja čekaju biti probuđena,

koja čekaju biti trud

i vrisak

između dva rata

začeta u mojoj posthumnoj misli.

Silno mi je teška sva ova kopilad

što visi s mojih dojki,

mojih rebara,

mojih obraza.

Samo još crijeva

na dlanovima nudim

kao Judino spasenje.

Silazim s uma

u riječ koja pamti

rastvoren grkljan

i hropot vremena.

Samilosno neka mi bude spasenje

o najvišu granu neba.

Tada ću svoju kopilad 

od geneze do genocida

pretvoriti 

u slatko bogovima.