Danima pada kiša, sipljiva i nemjerljivo dosadna. Zemlja  zasićena  nije u stanju primiti više niti jednu jedinu kap. Doslovce  niti jedna cipela više nije suha. Do kad . Samo nebo zna . Ti ne.  Za tebe sigurno znam da ne slušaš vremensku prognozu.  Nikad nisi ni prije. To je jedna od tvojih različitosti. Uvijek posebna za sunčanih, a tek za kišnih dana kad te nađem u onom tvom svijetu prisutnu –odsutnu. Dopuštam da si tamo koliko želiš, vratit ćeš se ti sama. Još nisi spremna susresti mene i moj pogled kad se nađemo licem u lice, kad ne znam se obraniti a  ne progovoriti tugaljivo o stvarima koje tako sliče većini tugaljivih stvari na ovom svijetu.  Odabirem šutnju i čekam trenutak tvog povratka kad ćeš mi  umjesto dobro jutro reći: “Što je danas lijepi gadni dan” pri tom zvučiš tako ozbiljno, a ja ponavljam izrečeno tvoje jednako kako se ponavlja naučeni tekst minutu prije nastupa. Uvjeravajući sebe da ga odlično znam, potiho, kao da priznajem tvoju tvrdnju nerado promrsim ispod usne: Jeste gadan  ali lijep , takav jest  sad ga ne možemo mipromijeniti

                                                              Sigurnija oboružana tvojim optimizmom ostavljam te bez riječi. Znam točno kako sjediš dok ti okrećem leđa. Naizgled  opuštena, sama i sigurna, a iznutra kroz zamagljeno staklo opet odlaziš u onaj svoj kutak svijeta, na samo tebi znano mjesto. Uzimaš u kapljama esenciju koja te snaži i podiže čineći te nedodirljivom za otimače tvoje unutarnje snage.Naglo se podižeš i otvaraš žustro vrata, otvaraš kišobran, otvaraš lice. Koračaš, a u tragu iza tebe miris nezrele breskve. Sve se čini besprijekorno.  Odvojena si.  Podalje ispred tebe nasmijem se i ponavljam u sebi: Što je danas lijepi gadni dan.A  ti  me čuješ,  molim te podigni malo bradu, samo malo, ja sam to već učinila.