noćas,

misli su mi tijesne

za sve krajolike

koje moram osloboditi

toliko puta razvodila sam

nebo od sebe

nesvjesna svoje duge smrti

kojoj abrahamske ruke 

nisu sagradie

novo prijestolje

mir je obilazio moje međe

dok među rebra

nisam uhvatila

krivotvoritelja života

ne tražim više 

gladne korake

zaraćenog djetinjstva

(nikada nisu imali jeku jutra)

u svakom snoviđenju

vreba me nesanica,

zvjezdani vrisak

moje bijele svijesti

inkarnirane u prvu Božju suzu

 

oko

u čijoj tmini

trne moje oko

 

kad oživim,

hoću li u sarkofagu neba

prepoznati sva lica 

svoje smrti

 

darku kuliću