Moja se smetenost rađa u hipu
po sred susreta s jednim od tvojih stotinu lica
obranim se
prisjetim se
oka
blagog pogleda
i osmijeha u nizu
ma koje je lice bilo odista tvoje
koji je osmijeh bio iskren
znam li te
ili samo želim
po sred susreta s jednim od tvojih stotinu lica
obranim se
prisjetim se
oka
blagog pogleda
i osmijeha u nizu
ma koje je lice bilo odista tvoje
koji je osmijeh bio iskren
znam li te
ili samo želim
ne razmišljam
samo drugim imenom
sve tvoje prevare
nazovem
razobručam sve sumnje
i više ne boli
Suzana Marić
Marija
Mihaela
18/07/2012 at 3:13 pm Permalink
razobrucam sve sumnje
i vise ne boli
Neobican, ali jak izraz, kao i pesma
Mnogo pozdrava Bobo 🙂
18/07/2012 at 5:07 pm Permalink
Jako lijepa pjesma…. razobručala si me..:)
LP Bobili
18/07/2012 at 5:13 pm Permalink
ma koje je lice bilo odista tvoje
koji je osmijeh bio iskren
znam li te
ili samo želim
Uvijek vidimo lice ono koje želimo.Vrlo lijepo Boba.
18/07/2012 at 5:52 pm Permalink
Kada bismo mogli na taj način razobručati sve naše sumnje, ljubomore, posesivnosti, sebičnosti, strahove, ne bi boljelo. No je li to stvarno moguće? Prateći dugo tvoj izraz, način razmišljanja, rješavanja dvojbi, životnih situacija, čini se da jest. Treba nastojati. Dobra pjesma,a posebna čestitka na izrazu koji je izgleda tvoj- razobručati. Veliki pozdrav Boba 🙂
18/07/2012 at 8:50 pm Permalink
Zahvaljujem svima vama ,,drago mi je da ste Tu i cijenim vaša mišljenja
a mariji potvrđujem da je “razobručati ” nekako moj izraz a i na promociji je primjećen a ta moja sklonost ,,
pozdrav svima
18/07/2012 at 10:03 pm Permalink
Eto, kad bude trebalo s nečega skinuti obruč, ja ću reči…ma razobručaj to 🙂
Još jedna tvoja lijepa pjesma koja nije prošla bez posebnih i neobićnih riječi, pozdrav Boba !
19/07/2012 at 7:53 am Permalink
svatko ima masku na licu
samo je pitanje je li ju voljan skinuti
lijep dan želim
sfd
19/07/2012 at 11:47 am Permalink
‘oćeš li danas obručat’ onu bačvu, govorila je moja majka… davno. Razobručati bi bilo suprotno obručanju (stavljanju, nabijanju metalnih velikih prstenova na bačvu da ju drže – jer je napravljena od dijelova – na okupu, čvrstu i nepromočivu. Što se mene tiče našla si pravu riječ za otklanjanje sumnji, za spas od pitanja bez odgovora…
“prisjetim se
oka
blagog pogleda
i osmijeha u nizu
ma koje je lice bilo odista tvoje
koji je osmijeh bio iskren
znam li te
ili samo želim”. Ne čudi se, Bobo, što sam ovo naveo. Jer, ja se sam sebi dovoljno čudim zašto sam baš ja zaljubljen u poeziju do mjere koja graniči sa bolešću, a tisuće i tisuće oko mene… prolaze, dišu, nose pod rukom dnevni tisak… do radnog mjesta, a tamo… u priči… na kavi “ispuste” misao povijesno vrijednu: “Ma ko? Dostojevski, Krleža, Selimović, Andrić… ma daj…! Nemoj, bogati o muzici jer znam da ćeš pomenuti Pavarotija, pa ni Dedić ti nije stran, znam te, čitam te k’o bukvar… ‘Ajdemo mi nešto korisno, vrijedno, normalno raditi…!”
Unutar svoje kompentencije pjesma je zaslužila čistu peticu.
Pozdrav!
19/07/2012 at 11:51 am Permalink
Ispr. … pjesnikinji dajem… (a ne pjesma je zaslužila)!
Svima isprika koji podnose moje naklapanje. Ali – bio sam iskren!
19/07/2012 at 5:23 pm Permalink
Jaka si ,sve obruče kidaš.
Jako lijepa osjećajna, ali snažna pjesma!
Pozdrav draga Boba!