Nekada su zime bile: hladne, duge, mirisne, svježe, prekrivene debelim bijelim pokrivačem snijega koji mi je bio do kukova. I polja su tada bila dobro ušuškana ispod te bjeline, a pogotovo pšenica. Kao djetetu, zima mi je bila najljepše godišnje doba. Voljela sam svu tu beskrajnu bjelinu, taj mir, tišinu. Voljela sam to iskričavo svjetlucanje snijega na zimskom suncu. Sve mi je tada djelovalo poput bajke; kristali mraza na drveću, sige koje su poput dijamanata ljeskale ispod krova.

Sa zimom, baka bi mijenjala opravu na krevetu. Lagane jorgane bi zamijenile teške blazine od guščjeg perja. Uh, kako li je bilo toplo ispod njih, osjećala sam se poput one princeze na zrnu graška jer je krevet zbog svih tih “zimskih” slojeva odozgo i odozdo izgledao kao kuća na kat! Kada bi me baka ušuškala, jednostavno se do jutra nisam mogla pomaknuti. Blazina je bila ogromna, teška, a meni se je doslovno samo vrh nosa vidio ispod nje. Voljela sam biti zarobljena u toj toplini, u sobi, ispunjenoj mirisom dunja sa ormara. Voljela sam miris zime, pucketanje vatre i one meke pečene jabuke iz pećnice. Djed ih je pekao najbolje. Izdubljene sa malo maslaca i šećera, topile su se u ustima. Bile su to zime radosti i bezbrižnosti, zime koje će ostati zauvijek urezane u ploču lijepih, sretnih uspomena. I ona teška blazina, mi sada nedostaje jer bih se rado ušuškala ispod nje i spavala, spavala, sanjajući bijele, hladne, mirisne zime …

SUZANA MARIĆ