Kategorija > Kutak proze
Molim za mir
Jutro me ponovo strahom budi. Kao da se i sama boji kuća zaškripi, zadrhti i zvuk potmuli iz podzemlja se javi. Razmišljam o krhkosti svega što život čini. Negdje u utrobi ove male plave kugle što prostranstvom svemira lebdi palucaju užareni jezici zarobljeni od postanka.
Pod orahom
Dugo su čekali, pogledavali u nebo, sakrivali se u gustu sjenu starog oraha tražeći malo osvježenja, a onda se niotkuda izlilo. Nebo je bilo i dalje plavo samo je taj jedan oblak visio iznad oraha i zalijevao ga gotovo nježno. Nijemi od zatečenosti slušali su šuštanje kišnih kapi u krošnji.
Terminal
„Kćeri, ne napuštaj Terminal. Vani živi smrt“, riječi su koje je otac Nikiti zarana usadio u memoriju Skladna, ali ipak kontradikcija, apsurdno se provlači teoremom beskonačnih sjena. Svaka naučena lekcija stvara jedinstven centar spoznaje i otkriva, barem djelomično, tajnu o nepoznatom. Ovdje govorimo o svijetu koji, naime, paralelno postoji, skriven od svakog posthumnog vremena. Čovječanstvo […]
Svojim izborom
I tako, sada možemo uzeti nekoliko dana za odmoriti svu napetost izolacije. Mogli bi se konačno prošetati gradom i udahnuti slobodno sav strah koji je ostao među ulicama, po dvorištima i parkovima bez da nam u utrobi krene vulkan panike.
Možda ću
Možda ću jednog dana, onako ishitreno, bez odluke unaprijed, možda ću ušetati u ona naša stara dvorišta.
Pogled s nebodera
Tišina je polako padala na grad, kao pahulje prvog snijega u kasnu jesen. Ljudi su se zatvarali u tople sobe svojih stanova spremajući se za mirnu noć. Oduvijek je sanjala baš takve trenutke negdje visoko od kuda je mogla promatrati cijeli grad kako polako tone u san.
Kako
UPOZNAH STRAH Upoznati strah, onaj pravi koji svaku koščicu uzdrma i blokira. Strah koji zaustavi sve misli i osjećaj da je i krv u tijelu prestala kolati, još samo srce nabija, udara takvom silinom kao da je odlučilo napustiti to krhko tijelo. Strah koji isprazni ljušturu tijela i ogoli kosti pa kao skeleti klepeću […]
