Iz kojeg svijeta dolaziš među ove ljude čija se imene ne pamte među ove žene čiji se dodiri zaboravljaju među ove poglede što postaju zli Iz kojeg svijeta dolaziš kad te nema u knjigama kad ne postojiš u zaboravima kad je u tvojim očima slika prvog buđenja kad ti vjerujem iako se nikad vidjeli nismo
Kategorija > Uncategorized
suputnik u vječnost
Šušte koraci po kamenu sivom, drobnom. Kolona crna, šutljiva, tek korakom prisutna. Od ove se vječnosti misli udalje svaki put samo koraci ostaju znajući da povratka nema. Samotna truba bol jeca. Tišinom se razlijeva, i nitko ne shvaća kako je pjesma jedini suputnik u vječnost. 21.05.2012.
Pustiću sjećanja
Pustiću sjećanja da izčeznu u maglama jesenjeg predvečerja prema usamljenom ostrvu a ja ću zanoćiti u krčmi oslonjen na pjesmu
Polomljene misli
Lutam istim ulicama kao pjesnik psovke novi asfalt, isti smrad isti bludan prljav grad.
Mogla bih
Mogla bih ti se podati ove večeri ranjiva i snena samo zbog uspomena. Tebi koji za mene ubijaš i zmaja tebi koji misliš da su vrata raja uvijek širom otvorena za sve duše kada sam Sotona u potiljak im puše.
Pokloniću ti svoje sjećanje
Pokloniću ti svoje sjećanje na grad od koga sam se oprostio jedne noći uz bljesak munje i grmljavinu kao da je zauvjek Pobjegao sam od zla i od laži noseći u koferu svoje djetinjstvo i svoje snove ponavljajući u sebi Ovaj grad je svuda nema druge ljubavi
tihe riječi
Tama se uvukla kao tat odnoseći ostatke svjetla iz oka koje već godinama ugaslo nikoga ne gleda i nikoga ne vidi Svaki odlazak prerano stiže stisne nešto ispod rebara a kažemo bolje je tako jer boli gledati noć u očima bez suza godinama 18.04.2012.
Neizgovorene riječi
Riječi koje nismo izgovorili prosule su se i kao zvončići odzvanjaju pločnicima Slovo po slovo sakupljam ih i nižem ogrlicu koju si nosila oko vrata one večeri kad je samo kiša znala naše namjere Nisi daleko tu si negdje u predvečerje ljubavi lutaš pokislim prostranstvima Otimaš vjetru osjećaj slobode izbjegavaš zvijezde padalice i tople sobe […]
Život boema
Prolaze gradom i uvijek žure hoće li stići stalno se brinu. S tavana svoga on gleda ljude i voli svoju važnu visinu.
Želim te
ulovim se često kako mi misli lutaju u tvoj svijet i želja se za tren probudi, pa raspustim kosu i koraknem nesigurno u tvoje čvrste ruke dlanom ti nježnim dodirnem lice a prstom po obrazu ispišem – želim te i uvijek iznova taj prvi dodir tvoje postojanosti oblikuje me u ženu punu […]
