Tko je izopćio sunce iz oka?

Tko u ljudskim maglama

 jede krvave leptire?

 

Mučilište riječi;

đavolji jezik oko moga falusa,

                           erekcije:

                  vjekovne

        stanju

      u

um

bog-žena,

bogožena,

partenogenezom dijelim dan

na mlijeko i smrt

(smrt se izdaja o ponoć,

dojke joj nabrekle 

od umiranja pepelne djece

niz padine slijepih oblaka).

 

Na mome licu

za mrtvace više nema mjesta.

Oči im u nisci oko Groba

trnu zalutale svjetlosti.

Poljsko cvijeće i dim.

Naga se skrivam

pod kamenom

bijele tuge.

(Bitak tu ne zalazi,

samo rane

koje ljudima

na vjeđe polažem.)

 

Mraku sam dala brata.

I sestru sam dala

da bi pojeo moje ruke

i moja stopala.

Nikta, 

ukorijeni me u zlo svakog ožiljka.

Umove kojima se klanjah

odvedoše na klanje bratu Suncu.

Nikta, 

ukorijeni me u zlo.

Ja sam tvoj strah, 

svoj strah,

ja sam eho.

Nikta,

ukorijeni me.

Djeci su noćas krila ukrali,

(Ja sam svoj strah.)

zakrili me djetinjstvom sa Žala.

Nikta,

ja sam Zlo.

Raspori ožiljak

očnjacima istoka.

Naći ćeš me silovanu svjetlom,

oplođenu magmom 

kiptećih arkanđela.

Zubima skidam vrijeme

s kože.

Kosti mi snolike,

psine uriniraju nad njima.

Nikta,

za ovu vječnost

ja sam suviše.

Koračajmo uz rijeku.

Slijedit će nas

jelen i Smrt.

 

Nitko je viđen 

kako gradi zid

među bogovima

nad čijim čelom tamuje riječ.

Nitko umre sretan.

U svom imenu imao je

jedan život više

od njih.